U jednome od svojih mnogobrojnih nagovora, papa Franjo pozvao je članove Crkve da idu na periferiju kako se ne bi zatvorili u same sebe: Isus nije izabrao svoje učenike iz elitnih, znanstvenih krugova, već one koji su spremni ići s njime u periferije i požrtvovno raditi na širenju njegove riječi.
Izaći iz svojih sigurnosti, riskirati, pronaći ljepotu poslanja daleko od elitizma, kompliciranih planiranja i strategija, jednostavnost pristupa, metoda, djelovanja, osluškivanje i upoznavanje konteksta; truditi se kao zajednica biti i imati snagu tražiti Ga u današnjim Galilejama, vraćati se na izvore karizme… sve su to bili izazovi i plodovi ovogodišnjega oratorija u župi svetog Franje Asiškog u Lipiku. Svi su s vremenom znali o čemu je riječ!
Ideja da se ponudi ovakvo pastoralno djelovanje u Lipiku nastala je osluškivanjem Duha Svetoga i konteksta, u molitvi i posredovanju ideje župniku Roku Ivanoviću i bivšim učenicima koji su sazrijevali i odrastali sa sestrama u salezijanskoj karizmi, a sada su kao mladi iskusni ljudi prihvatili ovakav način služenja i sebedarja. Pokazali su na taj način da jedanput kada te Krist zahvati, ne možeš to zadržati za sebe; pokazali su da godine nisu zapreka, ako je srce poput don Boscovog, puno susretljive ljubavi. U besplatnosti darivanja uvijek se više dobije, nego što se uspije dati! Božja logika i pedagogija!
Planiranja susreta su bila konstruktivna, vrlo jednostavna i spontana, a cilj je bio preko Marije i naših svetaca približiti djecu Kristu, tražeći njihovo ljudsko i duhovno dobro. Molilo se za mudrost da, poput Majke Mazzarello, znamo odgovoriti na njihove potrebe, na njihova traženja. Zato je tema svakoga susreta započinjala U potrazi za…
Sanjalo se poput don Bosca tu istu djecu, a san se ostvarivao svake zadnje nedjelje u mjesecu. U uvodnom susretu na kojemu se nekolicini roditelja predstavilo što je oratorij, jedna majka je pitala: „Ma vi ćete svaki put dolaziti iz Zagreba zbog naše djece?“ Iskazano povjerenje i upit roditelja od samih početaka dobilo je odgovor kroz 7 ostvarenih susreta tijekom godine. U ozračju nade, da smo uvijek tražitelji Nekoga i nečega dobroga, tema oratorija U potrazi za… uvijek je naišla na srca koja su bila spremna tražiti: radost, super heroje, svetost, Mariju, Uskrsloga…A bili su tu i mnogi izazovi koji su ponekad podsjećali na don Boscove početke u Valdoccu. To je bio samo znak da je Bog na djelu. Djeca su radosno i zainteresirano sudjelovala, roditelji su pokazali oduševljenje, na svaki susret došao bi netko novi, pronijela se vijest o tom nekom oratoriju. Ali nije ostalo samo na oduševljenju. Djeca su prenosila svoju jednostavnost, neposrednost, istinsku radost, zahvalnost za male, naizgled banalne stvari koje su u njihovim rukama i srcima postajali čudo. Radost i opuštenost prethodili su dolasku u oratorij, a ispunjenost i oduševljenje jednostavnošću predivne djece i njihovih roditelja ispraćali bi sestre i animatore iz oratorija. Radionice koje su bile ponuđene odisale su Laudato si ozračjem jer su djeca uvijek izrađivala nešto konkretno svojim rukama što se kasnije koristilo za Oratorij ili je koristilo njima samima.
Zadnji susret u ovoj pastoralnoj godini bio je posebno lijep i trajao je cijeli dan. Djeca su se izmjenjivala kroz radionice: izrađivali su ukrasne staklenke za pribor i kućice za ptice, pekli su kekse i pripremali ručak. Također su, uz stručnu slikarsku animaciju pod umjetničkim okom animatorice Sare, oslikali zid iza crkve početnim stihom molitve sv. Franje Asiškog: Hvaljen budi Gospodine moj! Istovremeno su se roditelji angažirali u akciji zahvalnosti i pripremili zajedničku proslavu uz roštilj i kolače. Nije mogao biti bolji zaključak ovogodišnjega oratorija: predivno druženje u obiteljskom duhu u kojemu se moglo često čuti pitanje: Hoćete li nam doći i slijedeće godine? Roditelji su sestrama i animatorima u znak zahvalnosti darovali „stablo“ s imenima oratorijanaca. Poklon su sestre povjerile Mariji Pomoćnici postavivši ga u kapelicu pred njezin kip da joj zahvale za svu pomoć i da preporuče djecu i njihove obitelji njezinoj majčinskoj brizi. Na misi zahvalnici koju je župnik Roko služio nakon zadnjeg susreta u ovoj pastoralnoj godini, između ostaloga rekao je: „U oratoriju su djeca učila kroz igru, radionice i zabavu, o svetosti i svetcima, o vrjednotama!“
Papa Franjo je rekao da Bog djeluje po jednostavnim ljudima i da Isusovo javno djelovanje nije započelo u Jeruzalemu, vjerskom, političkom i društvenom središtu, već u preziranoj Galileji. Galileja je tako, prema Papinim riječima, postala simbolično mjesto, gdje se otvorio put Evanđelju za sve narode. Ove godine Galileja je za nas bio Lipik, predivan grad u zapadnoj Slavoniji, izmučen domovinskim ratom, ali prepun nade ne samo u bolje sutra, nego u sadašnjost koja ima svoju snagu, svoje lice u licima djece, mladih, odraslih…
Bog započinje svoje djelovanje od jednostavnih ljudi, daleko od ambicioznih karijerista i aplauza zvijezdama. Lipik nas je naučio izaći iz svoga komfora, ne podleći napasti da se zatvorimo u naše sredine kako bismo se osjećali sigurnijima, na što je upozorio i papa Franjo. Isus nas uči kako Radosna vijest nije namijenjena samo jednoj ili drugoj sredini, koja je očekuje, već svim ljudima, i onima koji je nemaju snage tražiti… a mi smo u Lipiku tražili Onoga koji je nakon svojega uskrsnuća pozvao učenike da idu u Galileju gdje će Ga opet sresti. I mi smo ga sreli u predivnoj lipičkoj djeci i njihovim obiteljima s kojima smo se osjećali dio jednoga većega sna koji je već ostvario svoje prvo poglavlje… slijedi li nastavak?…
