Marija Romero rodila se u Nikaragvi, zemlji jezera i vulkana. Njezin značaj nalikovao je njezinoj domovini: vatrenost i neumoran rad kad se radilo o uvijek novim pothvatima za spas siromašnih te gotovo “zarazna” mirnoća u susretu s ljudima.
Svjetlo dana ugledala je 13. siječnja 1902. u dobrostojećoj obitelji Granade. S puno ljubavi i smisla polazila je učenje glasovira i violine dok je pohađala školu kod sestara kćeri Marije Pomoćnice. Imala je umjetničku dušu i vrlo dobro znala je crtati i slikati. U školi je bila briljantna učenica, kako u učenju, tako i u odnosima s drugima. S trinaest godina postala je članica Marijinih kćeri. U tom trenutku doživjela je „jednu od onih radosti što se ne daju opisati“ a događaju u trenutku potpunog predanja vodstvu i brizi Djevice Marije. Djevojaštvo je proživjela vedrini i živahno usmjeravajući se prema budućnosti. Njezin duboki odnos s Kristom, kojeg zove moj Kralj sve više raste. Djevicu Mariju pak oslovljava moja Kraljica. Moglo bi se reći da je već postigla duhovnu zrelost kada je s 18 godina započela put redovništva u Družbi sestara Kćeri Marije Pomoćnice. Nakon zavjeta život joj je obilježen intenzivnim pastoralnim djelovanjem. Bila je učiteljica, katehistkinja i odgojiteljica mladih učenica u zavodu.
Nakon premještaja u grad San José u državi Kostariki, koja je postala njezina druga domovina, započela je s poslanjem među najsiromašnijim mladima: djevojčicama i dječacima s ulice. Jednoga dana, jedna njezina učenica ispripovjedila joj je o svom posjetu prijateljici koja živi u četvrti na periferiji gdje „obitelji, djeca, starci i mladi žive u kućercima od kartona, na podu od zbijene zemlje, bez namještaja…“ To je sestri Mariji bilo dovoljno da, prema prijateljičinim riječima, bude zahvaćena “manijom prema siromašnima”. Odmah se dosjetila da osnuje tzv. „misionarčice“ , skupinu koje su činile djevojke iz zavoda, koje su, dvije po dvije, poput apostola odlazile u predgrađa pomagati siromašnima i podučavati vjeronauk. Tako je niklo desetak blagdanskih oratorija u koje je na molitvu, igru, po hranu i odjeću dolazilo i više od tisuću djece. Ali sestra Marija nije svoj život posvetila samo siromašnima. Uspjela je uvjeriti i mnoge bogataše da budu solidarni s onima koji nemaju ništa.
Osnovavši
tzv. Djevičinu kuću u koju su stizali siromašni sa svih strana, a koja
je imala ambulantu, školu, i kućice za prihvat siromašnih i napuštenih
djevojaka, sestra Marija nastavila je sanjariti. Osobe koje su radile u
socijalnoj službi vidjele su kako su izgledale kuće onih o kojima su
brinule; ako su se uopće mogle tako nazvati. Nije bilo stolaca, ni
kreveta, čak ni tanjura za jelo… ničega! U to vrijeme Sveti Otac putem
stranica časopisa L’Osservatore Romano pozvao je na veće zalaganje za
siromašne. „Što bi učinio don Bosco?“ pitala se s. Marija. Nakon dužeg
razdoblja molitve i promišljanja dobila je prosvjetljenje: stvoriti
grupu gospođa koje će pomagati beskućnicima. Već u crkvi, u klupi,
načinila je nacrt budućeg projekta. Unutar velike kružnice nacrtala je
sunce, a na njemu ime Udruženja: ASAYNE (Asociaciòn Ayuda Necesitados),
Udruženje za pomoć potrebnima. Naznačivši četiri osnovna cilja, sestra
Marija napisala je imena periferijskih četvrti grada San Joséa u kojima
je, u tom času, pomoć bila najpotrebnija. Tamo su sagrađene „utvrde“
Marije Pomoćnice.
Ubrzo nakon toga, kao prava organizatorica, osim
bankovnih kredita, s. Marija je u taj projekt uključila i bogataše i
one koji su bili sposobni raditi. Osnovala je mnoštvo „utvrda“. Svaka
je imala i određene tutore, tj. pazitelje koji su vodili brigu. Gospođe
su vodile brigu o organizaciji života, a gospoda – napose inženjeri,
odvjetnici i poduzetnici – o njihovoj izgradnji. Još i danas postoje te
ustanove. Vode ih laici s nekoliko sestara kćeri Marije Pomoćnice i u
njima još uvijek raste nada u bolji život za mnoge siromašne.
U
životu sestre Marije Romero sve je bilo vrlo jednostavno. Pouzdanjem
djeteta obraćala bi se svojoj Kraljici – Djevici Mariji i svome Kralju –
Isusu Kristu. U njih je imala toliko veliko povjerenje da ni
mnogobrojne poteškoće s kojima se suočavala nisu mogle umanjiti njezinu
prostodušnu i velikodušnu ljubav, njezinu želju za životom i njezinu
radost. Za nju su mala svakodnevna čudesa bila najnormalniji izraz
Providnosti. Jednoga dana trebala je platiti 500 colones (kostarikanska
valuta) za kruh djeci koja su pohađala oratorije, a koja su bila na
izletu. Novčanik je bio potpuno prazan. Stigla je pošiljka, a s njom i
račun. posve mirno s. Marija se obratila dostavljaču i rekla:“
Pričekajte trenutak, molim Vas!“ Zatim je molila. „Stavi svoju ruku,
Majko moja, stavi je prije moje!“ U taj čas otvoriše se vrata i u
prostoriju je ušla suradnica koja joj puna radosti reče: „Uspjela sam
prodati onaj teren. Uzmite!“ U koverti je bilo točno 500 colones. Slično
se dogodilo i s keksima. Bilo je deset kutija, a u svakoj sto porcija.
Dječice je bilo tisuću. Sestra Marija je pomno preporučila sestri koja
ih je dijelila da ne dijeli mamama, jer ih je premalo. No, sestra se
silno ganula siromaštvom i počela ih dijeliti svima. Kad ih je svima
podijelila postala je svjesna da je potrošila samo jednu kutiju.
Kad je sestra Marija nešto molila Djevicu
Mariju, onda je po njezinu zagovoru stizalo mnogo dobara za
najsiromašnije. Svjedočanstva govore da joj je Bog dao dar bilokacije,
snagu za buđenje savjesti kod ljudi, liječenje duševnih boli, pa čak i
tjelesnih bolesti.
Sestru
Mariju Romero opisuje se kao kontemplativno-aktivnu. Uistinu je bila
takva. Dani su joj prolazili u stalnoj i iscrpljujućoj aktivnosti, ali
budući da joj je srce uvijek prebivalo u Bogu, istovremeno je bila Marta
i Marija. Na kraju života, dok se nalazila na nekoliko dana odmora
pored oceana rekla je: „Vidim Boga u svakoj kapljici vode. Kako bi bilo
lijepo umrijeti pored mora.“ Čini se da je Bog primio poruku. Samo
nekoliko sati kasnije, 7. srpnja 1977. s. Marija Romero zauvijek je
zaspala.
Dvadeset i pet godina kasnije, 14. travnja 2002.
na Trgu sv. Petra u Rimu, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je
blaženom. Tako je postala prva žena Srednje Amerike uzdignuta na čast
oltara.
