Blažene Marija Carmen Moreno i Marija Amparo Carbonell
Svaki je rat veliko zlo. Povijest dvadesetoga stoljeća kao da je sva prožeta ratovima i mržnjom koji su paradoksalno započinjali iz želje za slobodom. Španjolski građanski rat povijest smješta u vrijeme od 1936. do 1939. godine. Dolaskom na vlast liberalističkih i komunističkih snaga započeli su sustavni progoni vjernika Katoličke crkve, osobito svećenika, redovnika i redovnica. Engleski povjesničar Thomas Hugh bilježi da se ni u jednom trenutku europske, a možda ni svjetske povijesti nije očitovala tako velika mržnja prema Crkvi i njezinim ustanovama kao tijekom toga rata.
Zakonske odredbe nisu izričito zabranjivale vjersku praksu i aktivnosti, ali su uvele takav režim koji je smjerao potpunom uništenju Crkve. Ukinut je isusovački red, donesen zakon o razvodu braka, zabranjeno je isticanje svih vjerskih simbola u školama, a svećenicima i posvećenim osobama bilo je zabranjeno poučavanje djece. Vrhunac je bio zakon “o ispovijestima i vjerskim zajednicama” koji je ne samo ograničavao vjersku praksu već je redovničkim zajednicama onemogućavao svagdašnji život.
Sustavne i lažne optužbe Crkve i crkvenih osoba poput onih da sestre Kćeri Marije Pomoćnice ubijaju djecu otrovnim bombonima, da postoje groblja djece fratara i sestara, o ubojstvima koja su navodno počinili svećenici i skladištima oružja. Čitava je knjižnica protukatoličkih naslova, knjiga i brošura u kojima se prikazivalo Crkvu kao protivnicu ljudskih sloboda i republikanskog državnog uređenja. Sve te optužbe u dnevnom tisku dovele su do katastrofalnih posljedica. Svećenici, redovnici i redovnice izvođeni su pred sud i samim tim što su odabrali taj poziv, mogli su biti proglašeni krivima i osuđeni na smrt.
U takvim uvjetima mnogi vjernici laici i posvećene osobe posvjedočili su svoju pripadnost Kristu i Katoličkoj crkvi hrabrim svjedočenjem i mučeničkom smrću. Ubijeno je više od 4000 dijecezanskih svećenika, 2365 redovnika i 283 redovnice. Mnogi od njih smrt su dočekali kao pravi heroji vjere. O tome govore povijesni zapisi, pa i sami mučitelji. Stradalnici su ispovijedali svoje pouzdanje u Boga i izjavljivali da čvrsto vjeruju u njegovu Providnost. Osuđenici su se međusobno pomagali u trenucima najveće patnje. U svakom trenutku, kada je to bilo moguće, molili su ili slavili svetu misu, opraštali svojim progoniteljima i strpljivo živjeli svakodnevicu.
Salezijanska obitelj ima 99 članova koji su proglašeni blaženima zato što su podnijeli mučeništvo u vrijeme španjolskoga građanskog rata. Među njima je 41 salezijanac svećenik, 26 je salezijanaca braće pomoćnika, 22 klerika i 3 kandidata. Kćeri Marije Pomoćnice imaju među blaženima dvije sestre, a salezijanci suradnici 5 svojih članova. Svi oni su pripadnici triju skupina žrtava: iz Seville, Madrida i Valencije. Na čelu salezijanske skupine iz Valencije bio je provincijal don José Calasanz Marques. Skupinu je 2001. papa Ivan Pavao II proglasio blaženima.
Družba sestara Kćeri Marije Pomoćnice u španjolskom je ratu imala dvije mučenice: blaženu Mariju Carmen Moreno Benitez i Mariju Amparo Carbonell Munoz.
Njihov je život bio jednostavan, obilježen velikodušnošću i spremnošću da iz dana u dan odgovore na Božji poziv.
Maria Carmen Moreno Benitez rođena je 24. kolovoza 1885. u mjestu Villamartin u dobrostojećoj obitelji koja je dubokom vjerom i djelotvornom ljubavlju živjela kršćanski poziv. Kćeri Marije Pomoćnice upoznala je u Sivigli, u zavodu u kojem je živjela neko vrijeme nakon očeve smrti. Kad je odlučila stupiti među sestre Kćeri Marije Pomoćnice, naišla je na snažan otpor jedne starije sestre koja se kasnije zbog toga pokajala. Ušavši ipak u Družbu, s. Carmen je 1914. položila doživotne zavjete. Njezin život kretao se između poučavanja, vođenja škola i zajednica. Najaktivnije godine svoga života provela je u zajednici Valeverde, gdje je upoznala, danas također blaženu, malu i simpatičnu kuharicu, s. Euzebiju Palomino.
Maria Amparo Carbonell Munoz rođena je 9. studenoga 1893. u Alborayi u siromašnoj obitelji. Sestre je poznavala od malih nogu jer je pohađala njihovu školu nedaleko od svoje kuće. Njezini neuki roditelji protivili su se njenoj odluci da postane redovnica i svoj život posveti Bogu, služeći braći ljudima. Nakon Marijina upornog inzistiranja, pristali su joj udovoljiti i ona je 1923. uz blagoslov oca i majke ušla u Družbu te položila prve zavjete. Iako se kasnije ozbiljno razboljela, žar s kojim je zaživjela poziv nije jenjavao pa je 1929. položila i doživotne zavjete.
Sestra Carmen i sestra Amparo živjele su 1936. godine u istoj zajednici: prva kao zamjenica ravnateljice, a druga kao sestra kojoj su po potrebi povjeravane razne službe. Početkom srpnja doznalo se da je zajednica u velikoj opasnosti pa se sedamdesetak sestara, dvanaest novakinja i desetak djevojčica brzo raspršilo potraživši utočište kod svoje rodbine ili pouzdanih prijatelja. Neke su otputovale brodom u Italiju. S. Carmen i s. Amparo odlučile su ostati da bi njegovale s. Carmen Xammar koja je samo nekoliko dana ranije operirala tumor. U noći 1. rujna sve tri su uhićene i odvedene u zatvor. S. Maria Xammar kasnije je puštena, a druge su dvije u zoru 6. rujna odvedene na gradski hipodrom blizu mora. Čuo se kratki rafal i dva su tijela ostala beživotno ležati na zemlji. Toga dana poslije podne tijela su odvezena na kliniku gdje je smrt detaljno dokumentirana. Ne zna se što se s njima dogodilo, no ostale su fotografije koje i danas svjedoče o njihovu mučeništvu. Proglašene su blaženima 2001. godine, a spomen im se slavi 6. rujna.