Majka Rosetta Marchese

Papa Franjo kaže da je svetost najljepše lice Crkve i radosno možemo utvrditi da naša Družba doprinosi toj ljepoti.

U Družbi FMA svetost je „doma.“ U 150 godina povijesti može se reći da je svetost obilježila našu povijest i život odgojnih zajednica. To je naše veliko bogatstvo! Svetost je žila kucavica koja u zajednicama hrani zajedništvo i daje plodnost poslanju.

Poznajemo velike likove sestara koje se nalaze u procesu beatifikacije, ali uz njih, tu su i mnoge druge sestre, a i mi smo, još uvijek na putu, i sve smo dio velike Obitelji koja se rodila snagom Duha Svetoga i koju, na putovima svakodnevne svetosti kojima kročimo s mladima, prati Marija Pomoćnica.

Salezijanska obitelj trenutno ima 9 svetaca, 118 blaženika, 18 časnih slugu Božjih i 28 slugu Božjih – mnogi od njih dio su jedne grupe.

Družba FMA ima 1 sveticu, 7 blaženica, 2 časne službenice Božje i 2 službenice Božje. Zadnja dva procesa majke Antoniete Böhm i majke Rosette Marchese, započela su u šestogodištu 2014.-2021. i za obje su u tijeku kauze, kao i biskupijski postupci, te širenje znanja o njihovim životima i duhovnosti.

Majka Rosetta Marchese

(1922.-1984.)

Kratak biografski profil ¹

Majka Rosetta rođena je u Aosti 20. listopada 1922. u obitelji Giovannija i Giovanne Stuardi. Bila je prvorođena od tri kćeri: ona, Anna i Maria Luisa. Rođena je u prekrasnoj prigradskoj kući imenom Villa Rean na brežuljcima koji su u podnožju uspona na visoke planine toga prekrasnog kraja. Tri mjeseca nakon rođenja, Rosellina se već popela na vrh Gran San Bernardo! Zato snažno voli planine, snijeg, te duge i tihe šetnje.

Njezina majka je jednostavna, draga žena i radi kao radnica u tekstilnom sektoru. Otac Giovanni je pravedan čovjek, odlučan i ljubazan u ophođenju. Radi u tvornici Cogne. On je prvi duhovni vođa svojih kćeri. Navečer zajedno s njima obavlja ispit savjesti, svako jutro ih prati na svetu misu i prati ih korak po korak u njihovom obrazovanju i formaciji.

Rosellina pohađa vrtić i prva tri razreda osnovne škole kod kćeri Marije Pomoćnice u Via Giocondo. Od 6. do 16. godine marljiva je i aktivna oratorijanka i oratorij je mjesto gdje se rodio njezin poziv. Prati ju don Alfonso Comod, ugledni dijecezanski svećenik. Ali kada treba donijeti odluku, obitelj poziva svog rođaka don Giacoma Vaccu, bivšeg tajnika blaženog Filippa Rinaldija da razgovara s njom. Nakon dugog dijaloga s Rosellinom on poručuje roditeljima: „Pustite je, plod je zreo.“

Dana 15. listopada 1938. ušla je u zajednicu Majka Mazzarello u Torinu kao kandidatica gdje je živjela intenzivan hod u pozivu. Dana 6. kolovoza ulazi u novicijat. Na njezinom stoliću u radnoj sobi čitamo: „Tko se štedi, ne ljubi, nego ljubi sebe.“

Dana 5. kolovoza 1941. polaže svoje prve redovničke zavjete i svojim poglavaricama upućuje molbu za misije. Budući da je u jeku Drugi svjetski rat, ne može otputovati.

Odmah nakon zavjetovanja poslana je u Torino na Vercelli da se pripremi za učiteljicu i da asistira učenice.

Od 1943. do 1947. bila je studentica Katoličkog sveučilišta Presvetog srca u Milanu na odsjeku Castelnuovo Fogliani. Među studenticama FMA prozvana je voditeljicom grupe (od talijanskoga cappo-gruppo odnosno početnih slova dviju riječi C i G kolegice su je od milja zvale CiGi, čitaj čiđi). Svojom zadivljujućom i nadahnjujućom duhovnošću uistinu je bila lider. Diplomirala je književnost 1947. godine. Ističe se pobožnošću i veseljem, revnošću i mrtvljenjem.

U razdoblju od 1947. do 1958. predavala je talijanski jezik i književnost u kući „M. Mazzarello” za pripremu misionarki u Torinu gdje je 1952. godine imenovana zamjenicom ravnateljice i odgovornom za formaciju novozavjetovanih sestara i sestara koje su se pripremale za misijsko poslanje.

Od 1959. do 1961. postaje ravnateljicom u Caltagirone na Siciliji. Svojom osobnošću i svojim apostolskim djelovanjem utječe na zajednicu i stanovništvo: za svakoga je mudra savjetnica i brižna majka puna dobrote iz koje blista jedinstvo s Bogom. Od temeljene važnosti za nju bio je susret s biskupom Caltagironea, mons. Francescom Fasola koji je postao njezin duhovni vođa.

Od 1961. do 1965. vodila je zajednicu u Rimu u Via Dalmazia. Njezino služenje u animaciji zajednice podudara se sa zasjedanjem Drugoga vatikanskog sabora. Osobno živi i potiče druge da žive taj veliki crkveni događaj unoseći duh duhovnosti i obnove u školu i zajednicu. Kako bi u drugima potaknula rast ljubavi prema Papi i Crkvi, dana 5. svibnja 1963. vodi 2000 djevojaka i djevojčica iz različitih rimskih kuća na audijenciju kod pape Ivana XXIII.

Godine 1965. povjerena joj je delikatna uloga vodstva velike rimske provincije „Sveta Cecilija.“ U tom razdoblju osobito potiče formaciju i razvoj katehetskog apostolata vodeći računa o kvalitetnoj izobrazbi sestara.

Od 1971. do 1973. bila je ravnateljica kuće Lecco-Olate. Uz odgojno-obrazovne djelatnosti kuća je ujedno i kuća formacije. Sestra Rosetta otvara strukturu za prihvat crkvenih aktivnosti i pokreta. Od 1973. do 1975. bila je provincijalka lombardske provincije „Marija Bezgrešna.“

Godine 1975. izabrana je za vrhovnu savjetnicu i tu je ulogu obavljala predano i pronicljivo. Posjećuje Belgiju, Siciliju, Zair, Francusku, Njemačku i Pijemont. Svi ističu njezin dar upravljanja, slušanja i razlučivanja, i osjećaju djelotvornost njezine prisutnosti, sposobnost suočavanja s teškim situacijama, njezinu unutarnju snagu, revnost za spas mladih. Pokazuje veliku duhovnu sličnost s majkom Mazzarello u jedinstvu s Bogom, u marijanskoj pobožnosti i u živom osjećaju za Crkvu.

Godine 1981. majka Rosetta imala je tajanstveno iskustvo s Maìn. O tome pripovijeda sestra Maria Ester Posada, jedina svjedokinja tog događaja. Majka Rosetta u Morneseu prolazi trpljenje. Tražila je samoću, željela biti sama s Isusom. Glas u onoj sobici joj reče: „Prihvati, prihvati!“ Mjesec dana kasnije, kao vrhovna majka, povjerila je sestri Ester: „Željela sam biti sama s Isusom jer se „dogodilo novo rođenje: to je bio trenutak u kojem se Družba rađala u meni.“

Dana 24. listopada 1981. izabrana je za vrhovnu poglavaricu već pri prvom glasovanju. Njezine prve riječi nakon izbora sažimaju njezin hod: „Molim Gospu da za mene kaže svoj Fiat i svoj Magnificat jer mi je Družba uvijek sve dala, ali sada mi daruje samu sebe.“ Njezin stil animacije je ljubav življena u obiteljskom duhu koji budi povjerenje i osjećaj pripadnosti. Njezinih 17 okružnica ciljaju ka obnovi Družbe zahvaljujući novim Konstitucijama za novo proljeće puno plodova svetosti.

U Torinu, 24. svibnja 1982. dobiva visoku temperaturu koja je otkrila bolest: teška leukemija. U njezinim bilježnicama se može pročitati da majka Rosetta prinosi svoju bolest i svoj život za svetost Družbe. Svi se pokreću neprestanom molitvom i spremnošću darivanja krvi za transfuziju. Sestra Ancilla Modesto pripovijeda da su portugalske sestre pitale sestru Luciju iz Fatime može li moliti Gospu za ozdravljenje. Sestra Lucija iz Fatime ima nećaka salezijanca P. Valihna koji ju je u bolnici Gemelli posjetio 14. siječnja 1983. s kipom Gospe Fatimske i porukom sestre Lucije: „ Bogu je draga ponuđena žrtva.“ Zapravo, na 50. obljetnicu don Boscove kanonizacije i na stotu obljetnicu Prvog vrhovnog sabora Družbe, dana 8. ožujka 1984. majka Rosetta rođena je za Nebo.

Iako je njezino vodstvo na čelu Družbe trajalo kratko, bilo je vrlo plodno misionarskim širenjem Družbe i trajnim produbljivanjem duhovnosti don Bosca i majke Mazzarello.

U srpnju 2019. započeo je proces proglašenja blaženom i svetom, a trenutno povijesna komisija i crkveni sud u Rimu rade na prikupljanju dokaznih dokumenata i saslušanju svjedoka. Vicepostulatorica, s. Francesca Caggiano, vodi brigu o prikupljanju i proučavanju više od 1700 pisama (ali ima ih i mnogo više), među kojima je važno spomenuti 259 pisama koje je majka Rosetta slala svom duhovnom vođi, mons. Francescu Fasoliju, nadbiskupu Messine od 1961. do 1984. (i on je sluga Božji). On je, naslučujući svetost svoje duhovne kćeri, ljubomorno čuvao sva pisma koja su nakon njegove smrti dostavljena Družbi. Iz tih pisama saznale smo da je dar života majke Rosette za svetost Družbe posljednji u dugom nizu prinosa koji je darovala za Svetog Oca, nadbiskupa Fasolu i za svećenike.

Zatim, tu su 22 bilježnice (od 1962. do njezine smrti) u kojima nalazimo njezin dragocjeni i duboki život intimnosti s Bogom te intenzivan mistični život.

U arhivu se nalazi 100 svjedočanstava o njoj prikupljenih neposredno nakon njezine smrti i mnogo drugih o glasu svetosti prikupljenih zadnjih godina. Po njezinom zagovoru primljeno je 30 milosti, ali sve smo zamoljene da ih i dalje tražimo te da dokumentaciju o primljenim milostima pošaljemo u Centar Družbe.

Duhovni profil majke Rosette Marchese

Iz osobnih bilježnica majke Rosette te iz njezine bogate korespondencije s mons. Francescom Fasolijem možemo utvrditi da je bila mistična – kontemplativna žena, duboko ljudska i očarana odgojnom revnošću salezijanske karizme. Otac Raffaele Di Muro, franjevački teolog koji je proučavao njezine spise, nazvao ju je „mističarkom uravnoteženosti“ i realizma. Njezin intenzivan odnos s Bogom učinio ju je apostolkom – odgojiteljicom s nogama čvrsto postavljenim na tlo, a srcem i pogledom uprtima u vječne stvarnosti. Zaustavimo se na trenutak na njezinom ljudskom profilu, viđenom u svjetlu intenzivnog duhovnog života koji ju odlikuje.

Žena bogate čovječnosti usklađene s dubokim životom vjere ²

Majka Rosetta je žena profinjene čovječnosti nastanjena Duhom Svetim, savršeno integrirane u njezin životni hod: božanski darovi koji su joj dani skladno i realistično ulaze u njezin obični život omogućujući joj trajni unutarnji napredak obilježen poniznošću i osjećajem realizma. Usprkos izvanrednim iskustvima čiji je protagonist, sačuvala je vrlo skromno držanje svjesna da je ono što živi u Božjoj prisutnosti dar.

Odlikuje se jedinstvenom sposobnošću ravnoteže i dosljedne samokontrole. Fleksibilna je za promjene, slobodna u svojim odlukama i u svojim riječima. Iako poštuje zdravu tradiciju Družbe, nije vezana uz „uvijek se tako radilo.“ Kao redovnica dobila je predkoncilsku formaciju, ali je žena otvorena ljepoti i mudrim inovacijama koje olakšavaju salezijanski život i odgojno poslanje.

Majka Rosetta je žena tople i snažne ženstvenosti, izoštrene intuicije, bogate i spontane emocionalnosti i iskrenoga smijeha. Zna izraziti najdublje osjećaje, jednostavno ih dijeli. Sa svima uspostavlja dobre odnose, smije se smiješnim šalama, otvara dijalog s teškim ljudima i hrabri ne upadajući u retoričke fraze.

Kada posjećuje neku zajednicu, procvjeta radost, osjećaju se sloboda, iskrena privrženost i obiteljski duh. Njezina jednostavna prisutnost otvara povjerenje i ulijeva sigurnost. Sestri koja je obeshrabrena zbog sebe i drugih, piše: „Mogu te uvjeriti da te stvarno volim, da bih voljela imati te malo vremena uz sebe da ti pomognem da povratiš samopouzdanje. Voljela bih da možeš primijetiti da sam ušla u tvoju povijest… sa svojim živim srcem, onim koje mi je dao dobri Bog da idući u korak sa svojim sestrama budem slika njegove ljubavi.” ³

Zrači Božjom prisutnošću kroz vrlo profinjeno čovještvo, kroz majčino srce spremno dati život. Sestre je osjećaju majkom. Znaju da su duboko shvaćene i kada pate, sigurne su da postoji „Majka“ koja im pomaže nositi križ. S povjerenjem joj otvaraju svoja srca. U upravljanju kućama i u vodstvu sestara uzimaju njezinu čvrstu ruku, ponekad prilično snažnu, ali uvijek slobodnu i oslobađajuću. Ako je s nekom krhkijom sestrom pretjerano zahtjevna, traži oprost, prepoznaje svoje pogreške i svoje nestrpljenje.

Iz osobnog iskustva i iz svoga poslanja pratiteljice duša, majka Rosetta zna da ljudska zrelost postoji samo onda kada vodi integraciji vjere i kada zna vidjeti Božju prisutnost u svim okolnostima života. Uči da se u apostolskom poslanju donosi plod samo za „bogatstvo Boga“ koje se zna čuvati u srcu i priopćavati drugima.

Prihvaća bolest sa svom težinom boli i smatra je„neizmjernim darom ljubavi.“ Živi jukao spokojan i potpuni prinos na slavu Očevu, za svetost Družbe, Crkve i osobito za svetost svećenika.

Bog je njezin dom

Prije svega majka Rosetta očarana je s važnošću ljubavi, zaručničkom ljubavlju. Očevu ljubav doživljava kao pravu sreću, ali ne može je učiniti potpuno svojom. Ona osjeća da je „za Oca ljubav zadovoljstvo, za nju je to još uvijek dužnost… ali želi se prepustiti toj ljubavi kako bi se konkretno preobrazila.“ ⁴ Zbog toga se ponajprije želi prepustiti Nebeskom Ocu i ovako zaziva tu preobražavajuću milost: „Bože moj, ljubi me tako da mogu postati sve sposobnija da te ljubim; ljubi me tako da mi se srce otvori istinskoj i nesebičnoj ljubavi, potpunom daru, ne očekujući ništa.“ ⁵

Uronjena u Očevu ljubav majka Rosetta živi svoj poziv kao poziv na ljubav, na prisnost s Isusom ⁶ do te mjere da ostane u Njemu i da se poistovjeti s njegovim načinom ljubavi. U jednoj od njezinih posljednjih bilježnica čitamo: „Kod kuće, u bolnici, kakve veze ima? On je moj dom, moje prebivalište i On upravlja Kongregacijom.” ⁷

Ispunjena Presvetim Trojstvom ⁸

Majka Rosetta prepušta se Bogu da je voli i vodi, te doživljava sve intenzivnije zajedništvo s Trojedinim Bogom koje sazrijeva kroz njezinu ustrajnu molitvu do vidljive unutarnje preobrazbe.

Od samih početaka svoga redovničkog života opisuje kako doživljava pozive Presvetoga Trojstva:

„Pred sobom imam dionice puta koje je On obilježio: na duhovnim vježbama uoči trogodišnjih zavjeta, čitajući evanđelje po sv. Ivanu i razmatrajući o njemu, potpuno su me obuzeli Isusovi osjećaji prema Ocu nebeskom i to je bio početak mog sporog rada odvajanja od same sebe kako bih se bacila u Isusovo srce. Zatim, oko desete godišnjice zavjeta, Isusove riječi Filipu: „Tko vidi mene, vidi Oca,“ širom su me otvorile prema Otajstvu Trojstva i Isus me uveo u radost Njihove prisutnosti u meni, koju sam sa svoje strane vrlo nesavršeno shvaćala i živjela. Potom, prije šest godina Gospa me širom otvorila Duhu Svetome i tada mi je Otajstvo Trojstva sve više postalo blisko. Dana 24. srpnja 1965. dok sam tijekom svete mise molila Slavu, na izraz „Sine Očev“, osjetila sam kako mi se sva nježnost Očeva izlila u dušu i od tog trenutka Isus mi je dao prisnije sudjelovati u Njegovim osjećajima prema Nebeskom Ocu . Od tada je svaki dan to bio moj zaziv Duhu Svetome i čini mi se da mogu reći da sam uvijek živjela s ovom jedinstvenom strašću poistovjećivanja s Isusom u njegovoj ljubavi prema Ocu Nebeskom! “ ⁹

U svakom trenutku obraća se Trojstvenom Bogu. Povjerava se njegovoj ljubavi, sve živi u duhu hvale, klanjanja i zahvale.Poučljivo se prepušta voditi putem savršenstva, pokušavajući primijetiti svako božansko nadahnuće s najvećom pažnjom i najvećim uključenošću.

U intimnom sjedinjenju s Presvetim Trojstvom, u njoj rastu kršćanske i ljudske kreposti i čine uzornom njezinu uravnoteženost prirode i milosti: poniznost, realizam, skromnost, jednostavnost. Te krjeposti prepuštaju Bogu da bude apsolutni Gospodar njezina života, daju joj ispravno mišljenje o samoj sebi, o ljepoti njenog siromaštva kojeg Bog voli i poznaje, o slobodi i razboritosti u pratnji duša koje su joj povjerene: sestre, mladi, laici, svećenici. Preobražavajuće sjedinjenje s Bogom širom otvara njezin život onom daru duhovnog majčinstva koje je jedna od njezinih najljepših karakteristika.

Sestrama i nama, majka Rosetta pokazuje put rasta u Bogu:

„Najdraža, … dopusti da u tebi raste neutaživa želja za Bogom s iskustvom nelagode koju osjećaš u naravi koja nije u stanju pratiti želju; to je naše normalno stanje. Trebamo gorjeti od željâ i trpjeti jer ne znamo kako ih provesti … Gospodin vidi, da kada ponizno prihvaćamo svoja ograničenja, da ga želimo ozbiljno ljubiti. To je poniznost koja Mu širom otvara vrata , kako bi On ostvario one želje koje bi za nas uvijek ostale nemoguće.” ¹⁰

• Živi mistično iskustvo Euharistije

Duhovnost Majke Rosette izrazito je euharistijska, ali jedna posebna euharistijska milost vrhunac je i kruna njezina puta svetosti. ¹¹

Ona sama govori o tome u svojim spisima, točnije u pismu od 1. listopada 1979. svom duhovnom ocu, mons. Francescu Fasoliju. U tom pismu pripovijeda o velikoj milosti primljenoj tri tjedna ranije, 8. rujna, na blagdan Rođenja Marijina:

Krajem kolovoza susrela sam jednu dragu sestru misionarku koju nisam vidjela barem dvadeset godina. Ta sestra (Sr. Rina Coffele, FMA) živjela je nekoliko godina s provincijalkom (Majka Ersilia Crugnola, FMA) koja je umrla na glasu svetosti. Imala je zadatak pomagati joj u posljednjem razdoblju njezine bolesti i primila je puno povjerljivih informacija i jedinstvenih Božjih darova.

Draga poglavarica, … s vrlo izraženom euharistijsko-marijanskom pobožnošću, prije smrti je rekla da joj želi prenijeti dar primljen od Gospodina kao sveti polog, odnosno da u njoj ostaju česti Presvete Euharistije (nerazgrađeno Tijelo Kristovo, op. prev.) između dvije pričesti (…).

Nakon nekoliko dana sestra se vratila rekavši mi da joj se u molitvi učinilo da je naslutila kako Gospa želi i meni dati taj isti dar . Upitala me imam li vjere. Odgovorila sam smijući se da u Gospodina i Gospu svakako nastojim imati svu vjeru i povjerenje, ali da ja nisam baš dostojna takve milosti. Inzistirala je, govoreći mi da se s mnogo poniznosti i povjerenja u Duha Svetoga i Gospu moram pripremiti, te da ću 8. rujna i ja primiti „sveti polog.“

Odmah sam pokušala ne pridavati važnost njezinim riječima, ali potom su me obuzele. Mislila sam „istina je da je Isus ženi Kananejki odgovorio da se ne uzima kruh od djece da bi ga se dalo psima, ali kasnije ju je uslišao… dakle, moguće je i da želi napraviti svetohranište od mog jadnog srca.” Sve je moguće onome koji vjeruje.

Dok sam iščekivala Gospu, pripremila sam se za blagdan 8. rujna. Također sam se posebno ispovjedila s namjerom da optužim sav nedostatak ljubavi i poštovanja prema Svetoj Euharistiji. Dana 8. rujna moja je pričest bila kao i na sve druge Gospine blagdane, učinjena u njezinom društvu, sa živim osjećajem poniznosti i mira.

Od tog dana, oče, zaista mi se čini da me Isus nikada nije napustio. Osjećam vrlo dubok poziv da živim u stavu klanjanja. Iznad svega osjećam da dar nije za mene, već za druge. Čini mi se da sestrama pristupam s novom toplinom, a ono što izlazi iz mene je njegovo, a ne moje. U određenim trenucima čini mi se da imam percepciju da je On taj koji govori; nakon susreta sa mnom, pisalo mi je više sestara, rekavši mi da su u mojim riječima uistinu osjetile Isusove riječi ili da su stekle dojam da razgovaraju s Isusom.

Je li istina da Isus ostaje u mom srcu u euharistijskim česticama, ne znam i možda nikada neću saznati. Nije ni potrebno da znam. Znam sigurno da je On u meni sa svojom Milošću. Misao o sakramentalnoj prisutnosti je pomoć da što je više moguće živim Per Ipsum, cum Ipso, in Ipsu i da se bezrezervno darujem za dobro bližnjega nikada se ne zaustavljajući na sebi.

Idućih mjeseci, pišući biskupu Fasoliju, majka Rosetta otkriva plodnost i razvoj te milosti u svom životu. Zajedno s Marijom živi prekrasnu bliskost s Isusom, u stalnom zajedništvu s njegovim Tijelom i njegovom Krvlju. Neprestano je potaknuta željom za spasenjem svih duša koje želivoljeti i spasiti s Isusom.” Osjeća kako u njoj raste misionarsko srce:

„… Za mene ne smije biti apsolutno ništa; ali sve u meni, kao u Mariji, mora hraniti Isusov život i činiti da raste, a moja sebična narav mora umrijeti da živim misionarski polet Sina Božjega.” ¹²

Duboko sjedinjena s otajstvom otkupljenja, s najvišim Isusovim prinosom, majka Rosetta osjeća poziv živjeti svoje krsno svećeništvo: biti s Isusom oltar, žrtva i svećenik:

„Budući da je, po svom beskrajnom milosrđu, Isus htio ostati u mom siromašnom srcu, osjećam da nisam samo svetohranište, nego i oltar. … I pokušavam proširiti svoje nakane da ovim prinosom zagrlim cijelo čovječanstvo, posebno duše s kojima me Isus tako jedinstveno povezao…“ (blagdan Pedesetnice 1981.)

Iskustvo euharistijskog prebivališta u majci Rosetti svijetli kao jedno od najvećih otajstava katoličke vjere i postaje blago za cijeli Božji narod, za pastire, vjernike i teologe.

Za nas FMA to je još jedna potvrda da je sva naša duhovnost sadržana u Isusu-Euharistiji: u darivanju svega Njemu, u zaboravu nas samih za Njega, u služenju sestrama i djevojkama za Njega.” ¹³

…. U kćerinskom odnosu s Marijom

Majka Rosetta njeguje vrlo intenzivan kćerinski odnos s Marijom i on postaje dominantno obilježje njezine duhovnosti i snaga u njezinom radu kao odgojiteljice. ¹⁴ U svojim bilježnicama vrlo povjerljivo govori s Marijom ili o njoj, nazivajući je Majkom: „Duše ljubavi, daj mi proniknuti u riječi Majke, … okusiti slast da me Majka udostoji zvati „kćeri moja.“ ¹⁵ Cijeli život osjeća se kćerkom . Marija je uvijek intimno prisutna kao nešto delikatno i sjedinjujuće.

Od Majke Marije Rosetta tražipogled vjere koji odmah shvaća Boga u svemu i svakome i postajepogled ljubavi. ¹⁶ A odgovor dobiva na početku duhovnih vježbi 1963. godine kada se osjeća proniknutom Gospinim unutarnjim pogledom:

„Odjednom Mama uzme moje srce i pomiješa ga sa svojim. Oba su postala samo jedno srce. Sav moj mali i jadni ljudski pokret prolazi Majčino Srce i izlazi iz njega. To je nova punina Duha Svetoga.“ ¹⁷

U svakom trenutku majka Rosetta doživljava Marijinu potporu i zaziva ju s povjerenjem i predanjem. Naziva ju Pomoćnica kršćana, brižna i vjerna Majka, Zaručnica Duha Svetoga, žena Fiata i Magnifikata. Njezino stalno obraćanje Mariji vidljiv je plod vrlo intenzivnog odnosa te ponajprije želje da se poistovjeti s njom kako bi postala čista hvala Bogu i čisti dar majčinstva za duše koje su joj povjerene. Isus joj kaže:

„Kada ponavljaš Njezine riječi: „Fiat mihi secundum verbum tuum“, uzimam te i posjedujem, te, kao u Nju, usađujem u tebe svoj križ. Tvoje srce sjedinjeno s Njezinim srcem i stopljeno s Mojim, postaju Kalvarija na kojoj Ja stojim da sve privučem k Sebi .“ ¹⁸

Majka Rosetta otkriva nam da se put rađanja života događa u Božjem i Gospinom srcu i da raste srazmjerno tome koliko dopuštamo da nas Ljubav oblikuje i preobražava. Ta Ljubav čini da naša srca gore revnošću za spasenjem duša.

„U mom životu ništa nema smisla ako nije za duše. Čak ni trenuci bliskosti s Isusom. Sve mora biti usmjereno na spas duša. To je majčinstvo. Isus želi da budem „majka plodna djecom.“ Moram gorjeti od želje da Mu rađam duše, da živim s njim kako bih ih s Njime spasila.

Moji trenuci sabranosti moraju biti određeni njegovim planom spasenja. Poticaj Duha me izbacuje iz mene same da me protegne jedino prema gorućoj žeđi da dam duše svom božanskom Zaručniku.

Mama, to je tvoja žeđ! Živi ju u ovoj svojoj siromašnoj kćeri, još uvijek tako sebičnoj čak i u traženju božanskog sjedinjenja. Supružnici se troše na rađanje djece. Učini me da gorim od želje da ih mnoge darujem Isusu predajući mu se trenutak za trenutkom čitavog života. Svaki mali čin privrženosti drugima jest sredstvo kojim me On čini plodnom, što znači izgubiti sebe kako bih pronašla djecu, spasila Mu duše.

Iz bilježnice majke Rosette Marchese (1980.-1981.)

Tako je postigla cilj prinosa svoga života za obnovu i svetost Družbe, a mons. Fasola je rekao: „Naša ljubljena Majka prešla je dug put jer se izgubila u Mariji.” ¹⁹

Poziv Majke Rosette za nas danas

Svjedočanstvo majke Rosette nam govori da:

– je od Boga posvećena osoba pozvana živjeti za Njega i svjedočiti ljepotu Njegove ljubavi svijetu koji žeđa za Bogom;

– moramo dati kvalitetu našoj formaciji, prepustiti se preobrazbi Duha Svetoga i suobličiti se Isusu koji „želi da budemo zrele zaručnice!“;

– smo pozvane biti potpuno Marijine i poput Marije znak Božje nježnosti prema čovječanstvu, a posebno prema najsiromašnijim mladima;

… U našem životu kćeri Marije Pomoćnice ne čini se ništa što ne dolazi od Boga po Mariji. I znam da uvijek postoji očinska Božja prisutnost i Marijina majčinska prisutnost i uvijek kažem „Hvala“ za tu očinsku i majčinsku prisutnost u mom životu…

„Hvala”… jer sve je milost! „Hvala”, jer Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Moje „hvala“ temelji se na vjeri, to je čin vjere. I postaje čin ljubavi i čin povjerenja (iz Lake noći majke Rosette Marchese sestrama FMA iz Vöcklabrucka (Austrija, 4. listopada 1977.).

MOLITVA MAJCI ROSETTI MARCHESE

Oče sveti,

ti si Crkvi i Salezijanskoj obitelji

podario svoju službenicu, Majku Rosettu Marchese,

Isusovu učenicu prema karizmi svetog Ivana Bosca i

svete Marije Mazzarello.

Zahvaljujemo ti što si joj u srce ulio

milost Duha Svetoga

koji ju je osposobio darovati život

za svetost svećenika,

mladih i kćeri Marije Pomoćnice,

koje je voljela i vodila nježnošću Isusa, Dobroga Pastira.

Proslavi ovu svoju vjernu službenicu

i udijeli nam po njezinu zagovoru

milost koju s pouzdanjem molimo.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

MISLI MAJKE ROSETTE MARCHESE

„Tko se štedi ne ljubi; ljubi samo sebe.“

„Bože moj, ljubi me tako da mogu postati sve sposobnija da te ljubim; ljubi me tako da mi se srce otvori istinskoj i nesebičnoj ljubavi, potpunom daru, ne očekujući ništa.“

„Kod kuće, u bolnici, kakve veze ima? On je moj dom, moje prebivalište i On upravlja Kongregacijom.”

„Gospodin vidi, da kada ponizno prihvaćamo svoja ograničenja, da ga želimo ozbiljno ljubiti. To je poniznost koja Mu širom otvara vrata, kako bi On ostvario one želje koje bi za nas uvijek ostale nemoguće.”

„Budući da je, po svom beskrajnom milosrđu, Isus htio ostati u mom siromašnom srcu, osjećam da nisam samo svetohranište, nego i oltar. … I pokušavam proširiti svoje nakane da ovim prinosom zagrlim cijelo čovječanstvo, posebno duše s kojima me Isus tako jedinstveno povezao…“

„Moji trenuci sabranosti moraju biti određeni njegovim planom spasenja. Poticaj Duha mi daje da izađem iz same sebe, da me usmjeri jedino prema žarkoj žeđi da dam duše svom božanskom Zaručniku.“

„… U našem životu kćeri Marije Pomoćnice ne čini se ništa što ne dolazi od Boga po Mariji. I znam da uvijek postoji očinska Božja prisutnost i Marijina majčinska prisutnost i uvijek kažem „Hvala“ za tu očinsku i majčinsku prisutnost u mom životu…

„Hvala”… jer sve je milost! „Hvala”, jer Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Moje „hvala“ temelji se na vjeri, to je čin vjere. I postaje čin ljubavi i čin povjerenja.“ (iz Lake noći majke Rosette Marchese sestrama FMA iz Vöcklabrucka, Austrija, 4. listopada 1977.).