U današnjem društvu slobodnim se vremenom naziva ono vrijeme koje je preostalo nakon radnih (školskih, studijskih) i obiteljskih obaveza, a koje svaki pojedinac prema vlastitim interesima rabi za opuštanje, razonodu, osobnu izgradnju i odmor.
U kršćanskom poimanju života, svako vrijeme jest vrijeme spasenja. Vrijeme u kojem se uči, igra, radi, spava, moli, ali i odmara, vrijeme je našeg rasta kao ljudi i kao vjernika; vrijeme je susreta s Bogom. Vjernik katolik, uvijek je vjernik; i kad je ozbiljan, i kad se zabavlja. Stoga je slobodno vrijeme u don Boscovoj pedagogiji susretljive ljubavi, kao uostalom i u svim drugim dimenzijama života, prožeto ljubavlju i sviješću o Božjoj očinskoj prisutnosti.
U slobodnom se vremenu pružaju idealne
mogućnosti za rast u produbljivanju vlastite vjere, služenje drugima
(potrebnim, siromašnima, napuštenima, neukima…), stjecanje novih
vještina, neformalnih oblika znanja, vještina međuljudske komunikacije,
sport i zabavu.
Korisno
iskoristiti slobodno vrijeme za don Bosca je bilo osobito važno. Za
njega je obično dosađivanje, odnosno neorganizirano slobodno vrijeme,
vrijeme u kojem je ljudsko biće najviše sklono pristati na poticaje
Zloga. Mladom biću potrebno je pružiti što veći broj raznovrsnih,
moralno zdravih i zanimljivih oblika ponuda u kojima će pronaći svoje
mjesto, i razvijati se te sazrijevati u svim svojim dimenzijama.
Upravo u slobodno vrijeme, izvan pritisaka svakodnevnih obaveza, koje po svojoj naravi čovjeka na određeni način prilagođuju ili ukalupljuju, svako ljudsko biće, a osobito ono mlado, pokazuje se u onom što zaista jest. Zato su trenuci opuštanja, odmora i zabave posebno važni za proces odgoja i obrazovanja i duhovnog sazrijevanja.