Dana 12. lipnja 2025., u kazalištu salezijanske kuće Sacro Cuore u Rimu, novakinje međunarodnog novicijata Marije Pomoćnice iz Castel Gandolfa izvele su predstavu pod nazivom „Rođene za let“, s prikazom najvažnijh trenutaka prvih šest mladih misionarki Kćeri Marije Pomoćnice, koje su 14. studenoga 1877. godine krenule na put u Patagoniju.
Na ovom događanju bili su prisutni: Vrhovna majka Družbe sestara Kćeri Marije Pomoćnice, s. Chiara Cazzuola s vrhovnim savjetnicama, FMA zajednice Sacro Cuore i Marije Pomoćnica iz generalne kuće, novakinje PIME-a, nekoliko mladih Salezijanaca, FMA iz ostalih kuća u Rimu i mladi.
U uvodu dobrodošlice, magistra novakinja, s. Luisa Menozzi, zahvalila je Paoli Staiano „na mudrom vodstvu, režiji i brižnoj skrbi“ kojima je pratila novakinje „korak po korak“, u izražajnosti, dikciji, pisanju scenarija, tijekom cijele godine te je istaknula odgojni aspekt iskustva, „koji je omogućio međusobnu interakciju, iskustvo dinamika u međusobnim odnosima. I što je najvažnije, omogućilo im je da s velikom željom i predanošću proučavaju karizmatske izvore, da prepoznaju iza izraza jezika iz 1800-te povijest koja nas prethodi, dovodi do ganuća, ali nas i pokreće te daje hrabrost i odlučnost“, osobito uoči obilježavanja 150. obljetnice misijskog poslanja FMA. Odavde i želja s. Luise: „Ove mlade sestre koje su nas prethodile, neiskusne, ali pune Božje ljubavi, potaknule su nas da ‘poletimo’. To je i želja koju želimo za svakoga od nas koji smo danas ovdje: one su nas prethodile, ali i dalje putuju s nama. One su s nama u ovom prekrasnom pothvatu: nadilaziti vlastite granice, blizu ili daleko, kako bismo u nepoznate zemlje donijeli ljubav Božju, ljepotu njegove milosti i pomogle svima da shvate da samo ljubav Božja može ispuniti život.“
Prva scena odnosi se na datum 14. studenoga 1877., polazak prvih šest misionarki iz đenovske luke – u pratnji Majke Mazzarello, s. Emilije Mosca i s. Enrichette Sorbone – uz blagoslov don Bosca, kojega je odglumio don Gabriele D’Annibale, župnik župe Sv. Petra i Pavla u Apriliji, u Rimu..
Veliki kalendar, smješten sa strane na sceni kao „vremenik“, biva vraćen na početke ovog velikog povijesnog događaja, kroz priču o misijskom snu kojega je Don Bosco usnuo 1872. godine, u kojemu je vidio „divlje i nepoznato područje“ naseljeno divljacima, koje je tek kasnije prepoznao kao Patagoniju.
Nakon toga, gledatelji su uronjeni u prizore „svakodnevnog života“ od 1862. godine, koji prikazuju Main i prijateljicu Petronillu, a zatim i prve FMA u ostvarenju sna da dovode k Bogu sve više duša, sve više šireći obzorja: „sada više nismo same ni u šivanju… niti u jelu, ni u spavanju i tko zna, možda ćemo jednoga dana stići i u Ameriku“.
Kroz živopisnu naraciju, s dozom svježega humora koji je odraz duha salezijanskog optimizma prvih sestara, novakinje su naglasile gorljivost i iskreni misijski polet kojim su prve sestre „hranile“ želju da dođu do najudaljenijih zemalja i duša, u prvom redu Majka Mazzarello, koja je don Ivanu Caglieru, 8. srpnja 1876. godine, napisala:
„Mi Vas uskoro očekujemo, da vidite koliko je Marijinih kćeri! (…) Možete ih doći odabrati za Ameriku, gotovo sve žele ondje ići; zato požurite, iščekujemo Vas cijelim srcem. Sada poslušajte što Vam želim reći: sačuvajte i za mene jedno mjesto u Americi. Istina je da nisam ni u čemu dobra, ali polentu znam napraviti, i pazit ću na rublje, da se ne potroši previše sapuna; i ako želite, naučit ću i kuhati, u svakom slučaju učinit ću sve što mogu, samo da me pustite da idem.“ (Pismo 6,10).
Dirljivo je predstavljanje budućih misionarki u vrlo emotivnom ozračju, svaka sa svojom torbom i u ruci s predmetom koji je predstavlja. Najveći dojam ostavlja činjenica da su u vrlo mladoj dobi krenule preko oceana, prema nepoznatim odredištima iz kojih se više neće vratiti, ali srca puna radosti i iščekivanja novoga poslanja.
Nakon audijencije kod pape Pija IX., od kojega primaju blagoslov, i posljednjih povjeravanja sestara sa svojom Majkom, dolazi vrijeme za polazak iz đenovske luke, otkuda polazi brod za Ameriku, kako je opisano u Kronici „Majka Mazzarello obilazi kabinu po kabinu da provjeri da sestrama ništa ne nedostaje.“ (Kron 2. dio, str. 289).
Kao na statičkoj snimci, vraća se na prvu scenu – „Sestre kleče oko don Bosca, a on kao pravi otac podiže ruku za blagoslov“ – i naracija se završava s utemeljiteljima koji se sa s. Emilijom Mosca i s. Enrichetom Sorbone, udaljavaju od broda.
„Rođene smo za let, iz tvog milosnog srca Marijo, da osvajamo duše za Boga. Rođene smo za let, da nosimo Tvoje ime do kraja Zemlje!“ to je refren pjesme čijim se tonovima završava predstava.
Nakon završne zahvale, Majka Chiara je izrazila svoju zahvalnost novakinjama „što su omogućile da uživamo u ljepoti prisjećanja na naše korijene. Ispreplele ste poeziju i kreativnost s realnošću misijskog poziva s kojim se nije uvijek bilo lako suočiti. Lijepo je crpsti iz dokumenata naše Družbe: čuju se riječi iz Kronike, Pisama Majke Mazzarello. Stoga je vrlo lijepo prisjetiti se da smo krenule iz maloga mjesta, (…) a zatim i da nas podsjećate gdje smo rođene. Kada razmišljamo o Morneseu, u misli naviru riječi psalma: ‘Sve smo rođene ondje’.
Misijski poziv jest onaj kojega svakodnevno živimo u svakom danu našega poslanja. Stoga vam zahvaljujemo na poruci koju ste nam prenijele. Koračamo prema 150. obljetnici prve misijske ekspedicije: ne činimo to samo radi povijesnog prisjećanja, nego da se usmjerimo prema budućnosti Družbe.“
Na kraju, Majka je pozvala na molitvu za novakinje druge godine novicijata, koje će za manje od dva mjeseca, 5. kolovoza, položiti svoje prve zavjete.
