Nakon kratkog upoznavanja sa životom župe i njezinim povijesnim odrednicama koje sežu sve do cara Augusta (poznatog iz evanđelja po popisu stanovništva malo prije Isusovog rođenja) uputili smo se u katedralu. Već na samom početku doživjeli smo jedinstveno iskustvo Kristove blizine jer smo se pred svetohraništem molili za potrebne milosti, u tišini promatrajući Krista, osjećajući živo njegovu blizinu i Marijin majčinski zagovor. Zatim smo se, noseći Kvirinovu svjetiljku – simbol Nacionalnog susreta katoličke mladeži koji će se u svibnju održati u Sisku – uputili u dvoranu gdje smo pjesmom i molitvom zazvali Duha Svetoga da nad nama bdije, da nas ispuni i vodi u ovom iskustvu zajedništva i obnove. Razmišljali smo o tome kako biti svjedoci svjetla, potaknuti likom Ivana Krstitelja prema evanđelju 3. nedjelje došašća. Biti svjedok svjetla znači prije svega znati tko smo, kome pripadamo, znati što nama osobno znači Kristovo svjetlo kako bismo ga u sebi mogli držati upaljenima, drugima nositi, ali i pomoći drugima da to svjetlo čuvaju u sebi da se nikada ne ugasi i ne daj Bože da ga nitko od nas ne ugasi. Okupljene oko upaljene svjetiljke zapalile smo male svjetiljke koje su nam ostale kao simbol i uspomena na ovu duhovnu obnovu. Završna faza bilo je druženje u podrumu pastoralnog centra uz radost, pizzu i prijateljsko ozračje. Kaže se da u dobrom društvu vrijeme brzo prolazi, tako je bilo i nama. Obnovljene i osvježene krenule smo put Zagreba noseći u sebi zahvalnost, radost i svjedočanstvo jednog, Bogom ispunjenog popodneva. Evo jednog od dojmova sudionica:”Vjerujem da nas je Bog s razlogom potaknuo da izaberemo baš ovo odredište, kao najprikladnije mjesto na kojemu ćemo odmoriti svoje duše na njegovim rukama.Pronašli smo ga, njegov mir, njegov lik u drugima, njegovo svjetlo u sebi. Dočekani smo raširenih ruku i već od toga trenutka osjećali smo se kao doma, u svojoj crkvi, sigurne. Pamtit ćemo ovo iskustvo, sjetiti ga se u molitvama, a u srcu ga nositi do kraja života.” (Hanna P.)
