” Prije otprilike dva tjedna Handi mi je dotrčala ususret nakon završetka nastave. Nije mogla izdržati da dođem kući već je sva zadihana dotrčala vičući: “Masela Malica! Masela Malica! (sestra Marica, sestra Marica – izgovoreno bez r jer ga još ne zna reći). Sestra Catelina je uzela naš auto i nekamo se odvezla.” Pitam ju: ” Ma koji auto? Kamo se odvezla?” Handi mi kaže: “Ma onaj auto kojim ti nas malene voziš po dvorištu oratorija. “Pokušala sam joj objasniti da su oba auta naša i da s. Caterina, budući da je ekonoma, mora koristiti auto jer je i doktorica koja ih liječi i treba svašta nabaviti, a kad ima više stvari za obaviti onda za nabavu koristi taj auto. Handi se nije dala uvjeriti pa nastavi pomalo ljutitio: “A zašto onda u kapelicu nije stavila i Rokija (drugi auto), nego se samo molilo za njezin Fiat?” Na ovoj točki više nisam ništa razumjela. Koji auto, kakva kapelica?? Handi je nastavila neumorno: “Pa što ti misliš da ja ne znam čitati?! Znam skoro cijelu abecedu napamet. U subotu je bio samo njezin auto napisan u kapelici.” Onda mi je bilo sve jasno: naime, naše postulantice (djevojke u formaciji) na svetkovine Navještenja Gospodinova, 25. ožujka, ukrasile su Marijin kip u kapelici i ispod njega napisale Marijin odgovor anđelu: FIAT (Neka mi bude!). Pokušala sam Handi protumačiti da nismo molili za auto. Tada joj je bilo žao da je govorila protiv s. Caterine jer, kako je rekla: “Ona nas voli i meni uvijek da komadić kruha i kaže mi: Jedi Handi jer si mršava. Sada mi je žao da sam o njoj tako mislila.”
Handi je uistinu posebna, veliki mali zvrk, velika radost svima nama. Nedavno je stavila vestu na glavu i rekla djeci u oratoriju: “Kad budem velika bit ću časna sestra kao s. Colette, naučit ću puno pjesama i banseva pa ću i djecu učiti i bit ću kao s. Malica – naučit ću šivati i voziti auto i uvijek ću provozati malu djecu po dvorišu i još dalje, sve do zračne luke.” Uz radost male Handi, želim vam svima sretan Uskrs, do slijedećg javljanja s nekim novim anegdotama.
