Treptaj oka i veljača je došla svome kraju. Iskreno, nisam ni osjetila da je proletjela jer smo bile poprilično zauzete formacijom, posjetima, kampovima, izletima i ostalim lijepim stvarima o kojima možete čitati u ovom mom javljanju.
Veljača je počela još jednim obilaskom muzeja Don Bosco u Valdoccu i to dijelom muzeja pod nazivom “Pastoral mladih”. U tom se dijelu nalaze četiri kreativno osmišljene slike koje prikazuju “Dobroga pastira”, “San iz devete godine”, “Nastavak sna iz devete godine”, te “San o misijama” – međusobno povezani u don Boscovom životu i u čijem ostvarenju mi danas živimo. Svećenik koji nam je sve objašnjavao potaknuo nas je na razmišljanje o našem trenutnom i budućem apostolatu odnosno, kako poput don Bosca pretvarati vukove u janjce koji će nastaviti svijetu donositi ljubav Uskrsloga Krista. Posjet je završio svetom misom u kapelici u kojoj je don Bosco slavio svoje posljednje euharistije. Bilo je jako lijepo i ova misa također ide na moju osobni popis jedinstvenih i neponovljivih trenutaka koje sam do sada doživjela.
U mjesecu siječnju pisala sam o Videsu. Ovaj smo mjesec završile s našim posjetima tri puta tjedno! S obzirom da nam se ovo služenje jako svidjelo, nastavljamo odlaziti jedaput tjedno. Ostalo vrijeme posvećujemo učenju novih kolegija na fakultetu koji je započeo sredinom veljače.
Svako toliko naši su vikendi ispunjeni susretima s mladima, bilo kampovima, bilo duhovnim obnovama i slično. Tako smo u veljači sudjelovale na dva takva događanja. Prvi se odnosi na skupine mladih u razlučivanju (tzv. Gruppi ricerca), posljednji ove školske godine. Mlade, kojima je ovo zadnji susret i koji na jesen odlaze na viši stupanj formacije, pripremili smo s temom o služenju u svakodnevici. S cijelom skupinom djevojaka išli smo u područje Torina u kojemu FMA imaju osnovnu i srednju školu “Agnelli”. Ondje smo slušali svjedočanstva života darovanog u služenju drugima, molili smo zajedno sa zajednicom koja ondje živi, a iskustvo smo završili euharistijskim klanjanjem i sakramentom ispovijedi.
Vikend nakon toga bile smo animatorice u Colle don Bosco na “Savio clubu” zajedno sa SDB i FMA. Taj kamp namijenjen je srednjoškolcima, od prvoga do trećega razreda, podijeljen u zasebne trenutke za mladiće i djevojke koji su pristigli iz svih dijelova Pijemonta. Na dolasku ih je dočekala igra dobrodošlice, zatim je uslijedila formacija na temu “Čini dobro, budi radostan!”. Cjelodnevno druženje završili smo proslavom Svete mise. Kada se dvorište ispraznilo i nakon pripreme za sljedeći dan, posjetili smo kuću novaka među kojima je 11 Hrvata. Družili smo se, igrali društvene igre, pričali na hrvatskom jeziku, te zajedno završili dan klanjanjem u njihovoj kućnoj kapelici.
Ovi susreti najviše nam pomažu da se približimo mladima, da pričamo s njima, da podijele s nama svoje brige, a pomažu i nama postulanticama da se još bolje upoznamo.
Međusobnom upoznavanju pomogao je mali izlet u Mornese, mjesto rođenja i svete Marije Mazzarello i naše prve zajednice. Pri dolasku nas je radosno dočekala zajednica koju čine sestre iz Indije, Myanmara, Poljske, Amerike, Meksika, Italija i Madagaskara. Bilo je zanimljivo čuti na koje sve načine pokušavaju uspostaviti dijalog jer neke od njih ne znaju dobro talijanski. U njihovim odgovorima osjetio se obiteljski duh, osjetila se želja i kreativnost da nađu zajednički jezik.
Naše dane u Morneseu iskoristile smo kako bismo bolje upoznale Majku Mazzarello, njezino djetinjstvo, mladenaštvo i kratko vrijeme koje je živjela kao prva FMA. Kroz tri dana vidjele smo njezinu rodnu kuću u zaseoku Mazzarelli, Valponascu – mjesto gdje je provela najvažniji period svog života kao i prve oratorije koje je otvorila za djevojčice. Dio vremena odvojile smo za razne igre i svima potrebno vrijeme tišine.
Sada kada više znam o Mariji Mazzarello, pitam se, zašto nije toliko popularna kao Don Bosco? Bude mi žao što je mnogima nepoznata. Možda zato jer su jednostavni sveci i sveci koji žive svakodnevicu, najteži za razumjeti.
I za kraj, voljela bih razbiti jednu predrasudu: da osobe koje odaberu živjeti u redovničkoj zajednici ne viđaju svoju obitelj i da je FMA zajednica za njih zatvorena. To je krivo razmišljanje! U veljači su nas posjetili i s nama kratko živjeli roditelji dviju postulantica, dok u ožujku opet dolaze roditelji druge tri postulantice. Često nam dolaze mladi, pojedinačno ili u velikim grupama, za koje pripremamo večeru i igre. Dolaze nam i sestre drugih kongregacija, prijateljice, prijatelji… Očito je već iz ovoga da su vrata naših zajednica itekako otvorena.
Možda je ovo poziv da se i vi koji ovo čitate, odvažite posjetiti najbližu FMA zajednicu, bilo u Zagrebu, bilo u Rijeci.
Do ponovnog, skorog susreta, vaša Mihaela.
