Nakon kratkog posjeta obitelji za Božić evo me ponovno u Torinu, nastavljam svoj formativni put u postulatu. Dok ovo pišem čini mi se nevjerojatno zamisliti da sam na ovome putu već 5 mjeseci! Doživjela sam puno lijepih trenutaka, onih koji dođu samo jednom u životu, kao i onih teških zbog kojih sam se dvoumila oko svoga ostanka. Ali, sve je to proces razlučivanja koji trenutno živim. Kako bi nam odgajateljice pomogle u tom procesu, u siječnju su nam dale priliku biti dijelom nekih novih stvarnosti.
Prvi dan nakon praznika, sudjelovale smo na Misi za sve narode koju je vodio torinski nadbiskup, kard. Roberto Repole, a na njemu su sudjelovali narodi iz raznih država Europe, Azije, Afrike i Južne Amerike. Misna čitanja bila su čitana na francuskom, engleskom, talijanskom, kineskom i španjolskom jeziku, a misu su animirali afrički doseljenici već poznatim plesovima i ritmom. Stranih državljana je u Italiji sve više i zato ovakve prigode pomažu, kako njima da se u novoj državi osjećaju što više dobrodošli, tako i domaćinima (a i meni) da shvate i prihvate da su stranci također ljudi čija nam prisutnost pomaže da postanemo otvorenije i srdačnije osobe.
Od siječnja smo mi postulantice pozvane imati otvorena srca za jednu novu stvar: “Vides”. To je međunarodna volonterska udruga za promicanje žena, mladih i djece u nepovoljnom položaju i siromaštvu, koju su osnovale Kćeri Marije Pomoćnice. Zato smo počele odlaziti na periferiju Torina, Valetta, kako bismo u suradnji s laicima, pomogle ostvariti san: biti DOM za svakoga pojedinca. Nisam se prvi put susrela tijekom postulata sa siromašnim mladima, ali sam prvi put upoznala njihove majke (većinom iz Maroka, Egipta i Nigerije), koje slabo poznaju talijanski jezik (pričaju uglavnom arapski) i većinom su napuštene od svojih muževa i žive s, ponekad, više od troje ili četvero djece. Jedna gospođa iz Nigerije dolazi sa svoje četvero djece u Vides ima sličnu priču: njezin je muž jednoga dana otišao bez riječi i sada ima drugu obitelj. Za nju i za djecu ne želi čuti, a ona se sada treba sama brinuti za njih od kojih najmlađe dijete ima godinu i pol. Slušajući priče ovih žena, ne mogu ne pomisliti na sve druge koje prolaze slične situacije i koje još uvijek ne znaju da im Vides (ili neka slična udruga) može pomoći. U mom srcu javila se snažna želja: kada bi barem Vides mogao svima pomoći.
S obzirom da smo u Jubilarnoj godini, teški slučajevi poput gore navedenog ipak ne prolaze bez tračka nade koju najčešće donose djeca. Zanimljivo je bilo pomagati pisati domaći rad iz talijanskog ili engleskog jezika jednom dječaku arapskog porijekla kojega jezik, boja kože i oblik očiju uopće ne čine drugačijim od dječaka iz Hrvatske. Dijete je kao i svako drugo. Igra se kao i svako drugo, a ja ga volim kao i svako drugo. Djeca mi sada otvaraju oči koje su otprije bile zatvorene predrasudama o onima koji su drukčiji od onoga na što sam navikla.
Od polovice mjeseca siječnja pripremale smo se za Dane duhovnosti Salezijanske obitelji na kojima su se okupili članovi svih salezijanskih grana (njih 32!). To je bila prigoda da se ponovno susretnem s onima koje nisam dugo vidjela, trenuci jedinstva i radosti s onima koje sam ondje upoznala. Don Stefano Martoglio, vikar vrhovnog poglavara, predstavio je ovogodišnju pobudnicu “Usidreni u nadi, hodočasnici s mladima” koja se odnosi na ovogodišnji Jubilej kao i proslavu 150. obljetnice prve salezijanske misijske ekspedicije. Drugi dan sudjelovale smo na okruglom stolu u kojemu se razgovaralo o prisutnosti nade u našim životima i kako nadu salezijanska obitelj može promovirati. Slijedećega dana mogle smo upoznati neke salezijanske misijeske grane. Imala sam prigodu upoznati sestre Misionarke Kćeri Marije su Pomoćnice koje djeluju u Indiji i zajednicu Misionara Don Bosca iz Italije; ostale djevojke slušale o misijama u Patagoniji i Japanu, te o blaženoj Mariji Troncatti koja će na jesen biti proglašena svetom. Meni je najzanimljiviji dio bio kada su mladi predstavljali dokument Sinode mladih na kojo su sudjelovali prošlo ljeto. Tu smo izravno dobili odgovor na ono što mladi žele, a to je prisutnost u oratorijima, te intenzivno osobno praćenje.
Želju o prisutnosti odmah smo počele vježbati u oratorijima u kojima pomažemo, posebno u razdoblju pripreme za svetkovinu Don Bosca. S još dvije postulantice idem u oratorij Mihovil Rua u periferiji grada odakle smo na svetkovinu don Bosca hodočastili do bazilike Marije Pomoćnice kako bi sudjelovali na misi za mlade. Naravno, nije bilo dovoljno doći niti sat vremena prije početka slavlja jer je bazilika već bilo popunjena. Osim našega oratorija došli su i svi drugi oratoriji iz Torina i okolice, preko 500 mladih. Veliko slavlje predvodio je don Stefano Martoglio nakon čega smo svi bili pozvani na pizzu i kekse koje su pripremili mladi koji pohađaju u školi smjer: kuharstvo. Koliko im je truda trebalo da se na tanjuru preko 500 mladih nađu dva komada pizze i u papirnatoj vrećici pet keksa različitih okusa, možete samo zamisliti!!!! Najljepši dio svetkovine oca mladih bilo je spontano pjevanje i plesanje pred Pinardijevom kućom, na kraju molitva i riječ za laku noć na mjestu gdje je Don Bosco svake večeri okupljao svoje dječake. Tako je prošla moja prva proslava svetoga Ivana Bosca na izvorima salezijanske duhovnosti. Bilo je jako, jako lijepo!!!!!
Možda se pitate gdje je kraj ovom putopisu?! Mogla bih vam još puno pisati o mnogočemu: o tome kako smo u Videsu učile djecu tko je Don Bosco, kako sam prenosila staklenke čokoladnog namaza po naselju, kako sam prošla usmeni ispit iz Kristologije na talijanskom jeziku, kako smo posjetile mjesta na kojima je Don Bosco okupljao svoje dječake prije dolaska u Pinardijevu kuću i …o iznenađenju postulantica za kanonizaciju blažene Marije Troncatti… Mnogo iskustava, a malo vremena…već nam veljača sprema nove događaje poput kampova za mlade kroz dva vikenda i odlazak u Mornese.
Do ponovnog, skorog susreta, vaša Mihaela!
(Molite za nas!)
