Oh! Kako je blažena duša koja u spokoju svoga srca s ljubavlju čuva sveti osjećaj prisutnosti Božje! Jer vaše će sjedinjenje s božanskom dobrotom neprestano rasti, iako na neosjetljiv način, i ispunit će cijeli vaš duh svojom beskrajnom blagošću. O kad bismo mogli čuti ovo božansko srce kako pjeva glasom beskrajne slatkoće pjesmu hvale božanstvu! Kakva radost, kakvi napori naših srca, da se pokrenemo da ga slušamo zauvijek! O suverena ljubavi srca Isusova! Koje će te srce ikada blagosloviti dužnom odanošću!’ (sveti Franjo Saleški)
Majka Mazzarello bila je ta blažena duša koja je otkrila tajne Srca Isusova! I podijelila ih je s nama! Tajna je njezine velikodušnosti u tome što svaki dan “radosno pije na izvorima Spasiteljevim”. Uranja u te vode i dolazi do Božjega Srca i ondje uzima u svoje srce sve ljude koje poznaje, koje voli, koji su joj povjereni. Ona nema vremena nikoga isključiti, zamjerati se ili svađati. Tu, u tom Božanskom Srcu, ima samo vremena za ljubav, za praštanje, za služenje, za uživanje u radosti susreta, za blagoslov.
Kada volite, želite biti blizu osobe koju volite, a kada dođe do “fizičke razdvojenosti” tada tražite druge alternative kako biste mogli komunicirati. Pismo je jedan od najljepših načina gdje geografsko mjesto i stvarno vrijeme nadmašuje riječ koja ostaje i ne umire. No, osim toga, pisano nam omogućuje da proširimo šator svoga srca kako bismo se otvorili spoznaji novih ljudi koji kroz riječ ulaze u naš svijet i postaju dio nas.
Majka Mazzarello je to shvatila, naučila je pisati u odrasloj dobi, a pisala je da uvijek bude blizu svojih voljenih kćeri, onih koje je vidjela kako rastu, da dolaze; onih koje nije susrela, ali ih je poznavala i voljela kroz pisma. Ali, vrijeme je bilo ograničeno i daljine su bile daleke… a sve više i više kćeri, i sve dalje i dalje… Zato nam je ostavila “tajnu susreta” u kojoj nisu važni ni vrijeme, ni udaljenost, ni mjesto, a ni napisane riječi: pokazala nam je da je najljepši, najistinitiji prostor u kojemu se može željeti dobro i živjeti najveća dobrota ljubavi, Srce Isusovo. Ljubav koja se temelji na Božjoj ljubavi uvijek traje, izvan fizičke blizine, i izvan same smrti. Jer Srce Božje je vječna, čista, slobodna, solidarna ljubav.
Da bismo se našli u ovom Srcu, moramo poput Majke Mazzarello živjeti u ovom Srcu. Koliko puta ona ponavlja “vidimo se u Srcu Isusovu”! Odatle ona blagoslivlja i traži blagoslov, tješi i traži utjehu, ondje želi da idu njezine kćeri, ondje im govori svako jutro. Vrhunac ovoga susreta postiže u potpunom jedinstvu s ovim Srcem, u Euharistiji.
Dakle, Srce Isusovo nije jednostavna pobožnost, nego je to iskustvo ljubavi koja vodi do jedinstva s Bogom i s bližnjima. Dakle, tek kada dubokom molitvom „uđemo“ u Srce Isusovo, kada postanemo svjesni njegova trojstvenog prebivališta u nama, po krštenju, po euharistiji, po našem redovničkom posvećenju, tada ćemo se moći susresti sa svojim sestrama, s našim mladima, sa svim ljudima, pa i sa strancima, jer naše se srce proširilo u Srcu Isusovu, a u njemu je samo ljubav, zajedništvo, mir, sloga i radost. Zato Majka Mazzarello inzistira da se “nađemo tamo”, jer samo se u Božjoj ljubavi mogu dogoditi istinski susreti.
Želimo li živjeti u zajedništvu, u radosti i miru, moramo poput Majke Mazzarello, uroniti u Srce Isusovo i ondje, u Ljubavi, pronaći ćemo sebe. Naprotiv, ako se maknemo ili napustimo ovaj izvor žive vode, neminovno se možemo utopiti u močvarnim vodama razdora, ravnodušnosti, zavisti, tužbi, sterilne podložnosti, isključivanja ljudi, gomilanja, pohlepe i mnogih drugih stvari.
Dakle, ovo je konkretna “pobožnost” na koju nas poziva Majka Mazzarello: naći se u Srcu Isusovu, u Njegovoj ljubavi i tamo trpjeti, prinositi, šutjeti, praštati, služiti, blagoslivljati, tješiti, ljubiti, živjeti u radosti jedinstva… Samo u dubokoj molitvi to se može dogoditi.
