Pandemija coronavirusom nije poštedjela ni Madagaskar. Škole su za vrijeme javljanja s. Marice Jelić bile zatvorene, djelatnosti u zajednici prilagođene novonastaloj situaciji pa je s. Marica, što bi u normalnim uvjetima zbog opsega obveza vjerojatno izostalo, posvetila jednu pauzu zanimljivom razgovoru s njihovom kuharicom, njihovom bivšom učenicom Haseminom. Prisjetile su se njezinih školskih dana i riječ po riječ došle i do ostalih bivših učenica, sada odraslih žena, koje su također pohađale školu kod naših sestara, ali se nekima od tada izgubio svaki trag. Hasemina se sjeća svih i zna da se Clara trguje rižom i dobro se snašla u životu. Sjetila se i mnogih drugih djevojaka s kojima je pohađala školu, a na kraju je spomenula i Marcelinu injezinu tešku i pomalo žalosnu životnu priču. S.Marica piše:

Marcelina je 2001./2002. godine pohađala našu školu. Nije imala rodni list, niti ikakav dokument da postoji. Jednom prilikom naš misijski centar posjetila je Nacionalna TV iz Koreje jer je ovdje bila s. Francesca Kim, misionarka iz Koreje. Zamolili su je da im pokaže čime se sestre bave. Mudro se dosjetila da iskoristi prisutnost Nacionalne TV i učini dobro djelo za Marcelinu. U jednom danu uspjela je dobiti sve potrebno da se Marcelinu uvede u registar kako bi se uopće znalo da postoji. Marcelina, iako je rijetko pohađala školu, pokazala se jako dobra u šivanju i štrikanju. Međutim, nakon dvogodišnjeg tečaja izgubio joj se svaki trag. Od svih bivših učenica ona je najgore prošla. Udala se, ali se muž toliko odao alkoholu da su ga njegovi roditelji uzeli k sebi na selo kako bi barem nešto radio i kako ne bi trošio na piće ono malo novca što Marcelina zaradi. A kako zarađuje? Skuplja po smeću komadiće ugljena i željeza i prodaje siromašnijima od sebe da može nabaviti rižu. Tako preživljava othranjujući troje male djece. To me je jako pogodilo i zamolila sam Haseminu da je pozove da dođe. I Marcelina je došla s djecom. Nedavno sam iz Hrvatske dobila upit za kumstvo na daljinu i odmah sam rekla Marcelini da mala Sara od slijedeće godine može krenuti u školu jer će joj to omogućiti dobri ljudi. Oči su im se ispunile suzama. Dali smo im rižu i odjeću da se mogu presvući u čisto. Marcelina je odmah rekla da će im ta odjeća biti za misu. Kod Boga, dakle, nema slučajnosti, ali rekla bih: tako jeslučajno“ (zbog corone) Marcelininoj djeci osigurano školovanje.