Sucúa, Ekvador, 1965. Na razglednici upućenoj svojoj sestri Catterini, s. Marija Troncatti FMA (Corteno, 16. veljače 1883. – Sucúa, 25. kolovoza 1969.), tada u dobi od 82 godine i s 43 godine misionarskog života, piše: „Vidiš kako sam dobro… Sve sam sretnija što sam misionarka!” Četiri godine poslije, 25. kolovoza 1969., s. Marija pogiba u zrakoplovnoj nesreći. Prinijela se kao žrtva za pomirenje između Šuara i kolonista, nakon što se potpuno posvetila naviještanju Evanđelja, promicanju dostojanstva, skrbi i odgoju dječaka i djevojčica, ali i žena, muškaraca, bolesnika, starijih osoba i obitelji.
Povodom njezina liturgijskog spomendana, prvoga na kojemu će biti slavljena kao „svetica“, poruka mira i oprosta, hrabrosti i poduzetnosti, nadahnuta Evanđeljem i salezijanskom karizmom svete Marije Troncatti, danas je više nego ikad aktualna.
Kada je s. Marija 1922. poslana u misije, salezijanci i FMA već su nekoliko godina bili u Ekvadoru, ali se još nisu uspjeli učvrstiti u ekvadorskoj Amazoniji. S. Marija, još jedna FMA i jedna novakinja u prosincu 1925. stižu u Macas, zajedno sa skupinom salezijanaca: misija „dobre majčice“ od tada sve snažnije poprima svoj oblik i djeluje sve prodornije.
U amazonskoj prašumi s. Marija susreće Šuare, narod nastanjen na malom području Ekvadora koje uzdužno presijeca planinski lanac Cutucú, surov i gusto pošumljen. Njegova nadmorska visina, koja prelazi 2000 metara, tijekom povijesti predstavljala je prirodnu obranu od kolonizacije „bijelaca“ za domorodce naseljene na njegovim istočnim padinama. „Bijelci“ su lakše dopirali do Šuara naseljenih na zapadnom području, u dolinama rijeka Upano i Paute, kao i na sjeverozapadu, u dolini rijeke Zamore.
Upravo se na tom području, bližem kolonizacijskom području, razvijalo misionarsko djelovanje salezijanaca i Kćeri Marije Pomoćnice.
S. Marija i salezijanski misionari, stigavši onamo, suočavaju se s apsolutnim imperativom osvete i čedomorstva, koji su u ono vrijeme bili zakon među Šuarima. Za njih je život imao prvenstvenu svrhu u izvršenju osvete. I odgoj djece kao najviši je ideal postavljao postati dobar ratnik i vješt lovac. Od najranije dobi djecu se sustavno odgajalo za osvetu, kroz svojevrsnu školu mržnje. Na početku svakoga dana otac obitelji, svečano sjedeći na kutangki, odnosno gospodarevoj stolici, govorio bi: „Imam djecu da bi me osvetila; to je njihova najveća dužnost.” Stoga je bilo pitanje časti širiti strah oko sebe i pripremati sina da osveti oca i pretke. Naprotiv, sin koji ne bi osvetio svoga oca smatrao se kukavicom. Osvetiti ubijenog člana obitelji za Šuara je „sveta“ dužnost, kako bi se umirili gnjev i zle reakcije njegova lutajućeg, nemirnog duha.
Zato je ratno stanje među Šuarima bilo uobičajeno: uvijek je i u svakoj obitelji postojala neka osveta koju je trebalo izvršiti.
Tako se može razumjeti i običaj ubijanja deformiranog novorođenčeta, jer ono ne bi odgovaralo idealu tjelesne snage i ne bi moglo biti samostalno. Često bi ga upravo otac ubio bacivši ga na kamenje u riječnom koritu. Ista bi sudbina zadesila neželjenu novorođenčad, poput djece rođene iz preljuba i djece neudatih majki, ako djevojka sama ne bi bila protjerana iz kuće čim bi se otkrilo da je trudna.
Na pragu botiquína – malog dispanzera u kojemu je pružala medicinsku pomoć – s. Marija prima žrtve trovanja, ranjenike, djevojčice i adolescentice koje su pobjegle od obiteljskih sukoba, žene koje su nasilni ili pijani muževi udarili sjekirom… a zatim i neželjenu malu djecu, siročad čije su majke umrle od trovanja. Tim „malenima Kraljevstva“ posvećuje osobitu ljubav. Koliko je „spašavanja“ s. Marija ostvarila uz pomoć dobrih kolonistica, ali i mladih, već pokrštenih šuarskih majki, teško je utvrditi, no mnogi su se godinama poslije predstavili kao „rođaci s. Marije“.
Salezijanac don Giovanni Vigna, koji je poznavao osnove medicine, sa zahvalnošću se prisjeća s. Marije i njezine „uporne“ brige za beznadne slučajeve, koje je liječila improviziranim lijekovima i molitvom, s „neograničenim“ pouzdanjem u Boga. Opisuje je kako „sklapa poslove“ i „otkupljuje“ djecu koju šuarske obitelji nisu prihvaćale ili su bila osuđena na smrt jer ih vrač nije mogao izliječiti; za njih s. Troncatti nije štedjela ni molitvu, ni predanost, ni svu moguću skrb.
Graditeljica mira i pomirenja, s. Marija brani dostojanstvo života i osobe. Njezino djelovanje, zajedno s djelovanjem brojnih misionara, izazivalo je neprijateljstvo. Poput svakog učenika raspetoga i uskrsloga Gospodina, prihvaća mesijansku logiku: „Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!” (Mt 5,3-12).
Jedna FMA koja je živjela sa s. Marijom pripovijeda da se, osobito od 1967. godine nadalje, stanje sve više zaoštravalo: „Kolonisti, poticani od nekih protuvjerskih huškača, vikali su: ‘Dolje svećenici i časne sestre! Ubijte ih, ubijte ih!’ Ali s. Marija umirivala nas je svojom uobičajenom vedrinom i spokojstvom.”
Uvečer 4. srpnja 1969. požar uništava salezijansku misiju. Salezijanci, kako bi se spasili, moraju skakati s balkona. Suočena s tim događajem i ozračjem nasilja koje je vladalo u to vrijeme, s. Marija je govorila: „Bit ću vrlo sretna ako budem mogla prinijeti svoj život kako bi se mir mogao vratiti ovom narodu.” Mnogo pati zbog takva stanja, moli i širi spokoj. Svjedočanstva potvrđuju da je molila Djevicu Mariju da prihvati njezinu žrtvu kako bi prestao svaki sukob.
Jedna susestra svjedoči: „Šuari iz Sucúe shvatili su da su za požar, neizravno, bili odgovorni neki kolonisti. Došli su s. Mariji s kopljima i karabinima, izjavivši da će se, ako joj netko učini nažao, obračunati s kolonistima. A s. Marija im reče: ‘Učili smo vas da budete milosrdni i da opraštate uvrede. Ako me doista volite, položite svoje oružje pred moje noge!’ Tada je vođa skupine povikao i svi su položili oružje pred noge sestre.”
Sestre se prisjećaju posljednjih riječi s. Marije: „Kćeri, nemojte se bojati ni strahovati zbog svega što se dogodilo; prepustimo to u Božje ruke i molimo za obraćenje zločinaca. Ostanite u miru! Molite Djevicu Mariju Pomoćnicu i vidjet ćete da ova tjeskoba neće dugo trajati: vrlo brzo doći će spokoj i mir, to vam jamčim!”
Duga koja se pojavila na dan njezina sprovoda potvrđuje ponovno uspostavljeni mir. Ta je duga znak koji sveta Marija Troncatti danas ostavlja svijetu ranjenom sukobima i nasiljem svake vrste: mir uvijek podrazumijeva evanđeosku hrabrost oprosta i nenasilja.
