Liturgijski blagdan Marije Pomoćnice, 24. svibnja 2025., za Salezijansku obitelj je kao “majčin dan”.
Za nas Kćeri Marije Pomoćnice, koje je Don Bosco želio da budemo “živi spomenik” zahvalnosti Njoj koja je “sve učinila” u njegovom životu, ovaj datum je povezan s našim vlastitim identitetom. Nasljedujemo Mariju, nadahniteljicu Družbe, Učiteljicu i Majku, da bi bile poput nje “pomoćnice” osobito među mladima. U kronikama naših kuća Kćeri Marije Pomoćnice, nailazimo na bezbrojne događaje u kojima je molitva za moćnu pomoć Marije riješila mnoge neugodne situacije, zaštitila od opasnosti i nesreća, izliječila tijela i duše.
Čak je i s. Marija Troncatti (1883.–1969.), naša blaženica koja će uskoro biti proglašena svetom, doživjela jedinstveno iskustvo Marijine zaštite. U Varazzeu, u Liguriji, gdje je boravila od 1909. do 1918. godine, živjela je vrlo važno razdoblje života zbog zdravlja koje joj je prethodnih godina bilo jako narušeno, ali i zbog dva vrlo značajna događaja: Prvog svjetskog rat (1914.-1918.), u koji će Italija ući 24. svibnja 1915., i snažne oluje koja je izazvala razorne poplave posebno u Varazzeu.
Kronika kuće navodi da je 25. lipnja 1915. godine kiša neprestano padala pa je nabujali potok Teiro probio nasip. S. Chiara Novo i s. Marija, koje su se upravo vratile s tečaja za medicinske sestre, ručale su u prizemlju, dok su se djeca i odgojiteljice preventivno premještali na prvi kat kuće. Sakristanka je požurila u sakristiju da spasi liturgijsko posuđe. Dvije su joj išle pomoći ohrabrujući je da požuri. Međutim, ona je govorila: “Oh, prije nego što voda stigne ovamo… ja ću se spasiti s dvorišne strane.” Ulica, s druge strane zida, pretvorila se u rijeku: voda je nosila sve pred sobom: namještaj, životinje, trupce. Ravnateljica je otišla na prvi kat i pitala: “Jesmo li svi ovdje?” Uplašena djeca ponavljala su molitve svoje učiteljice: “Isuse, smiluj se! Marijo Pomoćnice kršćana, moli za nas.”
Odjednom, uzduž ulice pokraj Zavoda, zbog siline vode urušio se zid i dvorište je u trenu bilo poput olujnog mora. S. Marija i s. Chiara nisu stigle napustiti sobu kada im je voda već stigla do struka. Popele su se na stol koji se ljuljao na vodi koja je i dalje rasla. S. Troncatti je vjerovala da je došao njezin čas. “Ali, ti moraš biti misionarka”, šaptao joj je unutarnji glas koji se pretvorio u njezinu molitvu: “Marijo Pomoćnice, obećavam ti da ću, ako me spasiš od ove poplave, postati misionarka. Obećavam ti, ali molim te, spasi i Giacomina”, tj. brata koji je otišao u rat.
Stol je odjednom odnesen kroz vrata i našao se u vrtlogu struja. Dvije su sestre nastavile zazivati Mariju, no, odjednom se njihov “splav” prevrnuo i bile su do grla u vodi. S. Marija je osjetila da je bila gurnuta prema zidu i uspjela je dotaknuti roletu na prozoru. Ne znajući kako, popela se, stigla do posljednje drvene grede i uhvatila se za ogradu terase na prvom katu. Bila je spašena. No, s. Chiara se očajnički borila da ju ne odnese struja. “Ne, Marijo, ne samo ja…”, mumljala je s. Marija. “S. Chiara, uhvati se za roletu; učini kao ja.” Bili su to užasni trenuci. Jedan val ju je gurnuo prema prozoru, ali snage su joj popuštale. S. Marija, držeći se za ogradu jednom rukom, ispružila je drugu što je više mogla: bile su na razdaljini dlana i nisu mogle dotaknuti jedna drugu. Konačno, uslijed povratnog vala, s.Chiara je mogla uhvatiti vrhove prstiju s.Mariji… i popela se na drvenu roletu. Prešle su preko ograde i otišle do kora u crkvi: ondje je grupa sestara s plahtama vezanima jedne za drugu pokušavala spasiti sakristanku koja je ostala zarobljena u vodi. No, nije im uspjelo! Na veliku žalost svih, kada se poplava povukla, s. Maddalena Forzani pronađena je mrtva.
Mnogo godina kasnije, gospodin Cosimo Cossu, salezijanac subrat, svjedočio je o s. Mariji Troncatti: “Ime Marije Pomoćnice uvijek joj je bilo na usnama, ali kada je pričala o događajima u Varazzeu, ime Marije Pomoćnice imalo je drugačiji prizvuk! Davala je tom imenu izraz ganuća koje je diralo srce. (…) Živjela je svoju pobožnost prema Djevici Pomoćnici, udahnjivala ju u nas, u mlade; ali najbolji dio bio je bez sumnje uvijek pridržan za Šuare iz internata i za njezine sestre.”
Naime, “Informatio super virtutibus” potvrđuje: “Sveti Ivan Bosco bio je u svoje vrijeme širitelj pobožnosti Mariji ‘Pomoćnici kršćana’. Naša blaženica usvojila je duh te pobožnosti, a upoznala ga je preko Salezijanskoga biltena još u mladosti; nastavila ju je zatim živjeti uvjerenija i svjesnija kada je postala redovnica, urešena titulom kćeri Marije Pomoćnice. Odlaskom u misije na Ekvatorijalni Istok, može se reći da je cijeli Morona-Santiago bio zahvaćen tim duhom.”
Jedna gospođa je pričala: “S. Marija je jako voljela Mariju Pomoćnicu: ‘Zazovi Mariju Pomoćnicu i imat ćeš mir u kući’ i nadalje govorila je: ‘Molite mnogo u svojoj sobi i Bog i Marija Pomoćnica će vas spasiti.’ Često je govorila: ‘Marijo, Pomoćnice kršćana, moli za nas.’ Uvijek je imala na usnama strelovitu molitvu: ‘Bog i Marija Pomoćnica’; a majkama bi govorila: ‘Uvijek se trebate pouzdati u Mariju Pomoćnicu.’”
Drugo svjedočanstvo: “Sjećam se riječi koje nam je govorila kada je pričala o Mariji Pomoćnici, o milostima i darovima koje daje, o čudima (…). A kada im je [domorodcima ili Šuarima] davala sličicu Marije Pomoćnice, govorila je: ‘Ja ću vas izliječiti lijekovima, ali prava ozdravljenja dat će vam Marija Pomoćnica.’”
Pred takvom vjerom i pouzdanjem, Pomoćnica nikada nije prestala davati svoj moćni zagovor i svoju majčinsku pomoć.
Preuzeto s: https://www.cgfmanet.org/en/ifma-en/the-help-of-christians-in-the-life-of-sister-maria-troncatti/
