„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? (Ps116,12)
Ovaj citat iz svetoga Pisma doslovno opisuje moje životno „putovanje“. Započelo je formacijom prije 2 godine i nastavilo se prije 2 mjeseca odlaskom u postulaturu u Torino. Ono što mi najviše ispunja srce jest zahvalnost. I dok osjećam zahvalnost istovremeno osjećam da ju ne mogu dovoljno izreći riječima. Zato mi Bog daje milost da ju živim otkrivajući svakim danom sve više koliko je On dobar prema meni. Božja milost koju u sebi osjećam, otkriva mi se kroz susrete, kroz obogaćujuća druženja, kroz učenje novih stvari i ponavljanje već usvojenih, kroz radosti i poteškoće koje mi otvaraju neka nova obzorja. 7. listopada 2024. godine, predivan dan, pun radosti. 14 djevojaka iz Europe, među kojima sam bila i ja, primile smo medaljicu kao službeni znak ulaska u postulaturu u Družbi Kćeri Marije Pomoćnice. Priprema je trajala mjesec dana. Trebalo je napisati molitve i zahvale, naučiti pjesme, odabrati biblijski citat koji će biti poticaj na našem putu kroz ovu godinu, izraditi sličice, kao male uspomene na ovaj dan koje smo podijelile s našim najmilijima. Ali prije svega toga, trebalo je pripremiti sebe, svoja srca u tišini i sabranosti jednoga samostana u planini. Kako nas sve uskladiti? 9 djevojaka iz Italije i po jedna iz Ukrajine, Poljske, Mađarske, Slovačke i ja iz Hrvatske…izazovno, ali moguće! Tijek priprema bio je prigoda da se međusobno upoznamo i ohrabrimo jedna drugu na zajedničkom putu koji smo započinjale. Osim nas postulantica, u zajednici živi 10 sestara, od kojih je jedna misionarka iz Indije i jedna sestra karmelićanka. Ne nedostaje ni prisutnost mladih, 33 studentice, tako da smo velika, lijepa obitelj od 57 članova.
Primanjem medaljice započele su razne obveze koje uključuju studij na salezijanskom fakultetu Crocetta, prisutnost u jednom od oratorija, pohađanje formacije iz salezijanske duhovnosti, Katekizma Katoličke crkve i slično. Moram priznati, raspored je pun, ali vrijedi i taj umor nakon svega s obzirom na sve dobro koje dobijemo. U sklopu salezijanske formacije već smo sa s. Marisom ostvarile dva prebogata susreta: U Valdoccu i u Colle don Bosco. Njezino poznavanje salezijanske duhovnosti je zadivljujuće. Govorila nam je o povijesti don Boscovog života, s kim se susretao, kakva je bila njegova majka koja je s 29 godina ostala udovica i trebala se brinuti za obitelj…lijepo mi je vidjeti da neke stvari nisam znala, dok druge otprije poznate upotpunjujem. Osim što smo se te dane susrele sa salezijanskim korijenima, veliko mi je iznenađenje i radost bilo susresti pun autobus hodočasnika iz Hrvatske i novake koji žive ondje. Čuti svoj jezik u drugoj državi uvijek je lijepo i to opet u meni probudi zahvalnost Bogu što mi daje te male trenutke iznenađenja i „domaćega“. I zato u srcu nosim radost da je lijepo biti postulantica, lijepo je biti Hrvatica, lijepo je pratiti stope salezijanskih svetaca i ponajviše, biti dio naše Salezijanske obitelji. Do ponovnog, skorog susreta, vaša Mihaela!
