Blažena Magdalena Morano (1847.-1908.), Kći Marije Pomoćnice porijeklom iz Pijemonta svoje je poslanje živjela na Siciliji, dobro poznata po širenju odgojno – pastoralnih djelatnosti velikih razmjera. O 30. obljetnici proglašenja blaženom, 5. studenoga 2024. godine, te nedavnim svečanim otvorenjem Jubileja 2025. godine, možda bi Magdalena Morano danas predlagala da se ovaj veliki događaj Crkve živi u ozračju i stavu srca koje je otvoreno nadi.
Kakva nada? Ona koja je ukorijenjena u Nebesima, ali iskustvo ostvarenja nalazi na zemlji, daje hrabrost snovima, zanos i poduzetnost da se dođe do što više mladih, otvara nove puteve, radost je prihvaćanja i praćenja novih zvanja.
Za blaženu Magdalenu Morano, kao i za svaku FMA, svakog odgojitelja i svaku odgojiteljicu, to je sigurnost da nismo sami, da nas Bog podupire na ovozemaljskom putovanju, koje ima za cilj vječnost, pa i onda kada je put težak i neprohodan. To je teološka krjepost koja se ukorjenjuje u sigurnosti da smo u rukama dobroga Oca koji dopušta trpljenje, ali nikada ne ostavlja same. Majka Morano, po uzoru na don Bosca, predlaže „recept“ za takvu nadu: imati pogled uzdignut u nebo, biti dobro prizemljeni, zaposlenih ruku.
Pogled u nebo: vjera i ljubav koji nas prožimaju, daju da „vidimo“ izvor, snagu i cilj zemaljskog postojanja. Bez takve vjere ne može postojati nada. Pogled uzdignut u nebo, k Bogu koji je sve stvorio i svakome povjerio poslanje; k Bogu koji želi da budemo sveti; k Bogu koji nas želi zauvijek sve imati u svom zagrljaju.
Prizemljeni: riječ je o zdravom salezijanskom realizmu. Duboka vjera osvjetljuje stvarnost. Ako je nešto teško, treba se znati s tim suočiti, to izreći, naći sredstva da se to nadiđe ili integrira. Za Majku Morano, otići iz Pijemonta na Siciliju sigurno nije bilo lako, također inkulturacija, prilagođavanje načinima življenja odnosa i vlastitih odgojnih metoda kako bi dotakla srca onih koji su joj bili povjereni.
Zaposlene ruke: dobro pripremljena aktivnost, jako odgojno služenje, čuvanje karizme, katehetsko djelovanje. Majka Morano započinje s oratorijem, ali odmah nakon toga otvara škole. Svjesna je, da je kultura privilegirani put za ženu da iziđe iz stanja podčinjenosti u kojemu se uvijek nalazila. Započinje katehezom za djevojčice, ali nakon toga otvara i katehezu za dječake. Osjećala je u svom srcu za dječake ono što je Marija Pomoćnica rekla don Boscu za djevojčice: „i one su moje kćeri!“. Ima katehezu u različitim terminima i na različitim mjestima, djeci u Alì Terme, Kataniji, Vizzini, gdje su dječaci gađali kamenjem vrata kuće sestara samo da i oni budu primljeni.
Majka Morano promatra, prati, osluškuje srcem odgojne potrebe, putuje i otvara nove odgojne prisutnosti i zajednice kojih će, nakon njezine smrti, biti 18. Prihvaća pomoć drugih, ali je nezaustavljiva; Marija Pomoćnica je svjetionik u njezinom otkrivanju onoga što Bog želi.
Po primjeru Majke Morano, svaka FMA bi se trebala zapitati što za znači za nju osobno, za njezin narod, za poslanje koje ima, otvoriti srce nadi, živjeti srcem u nebu, prizemljena i zaposlenih ruku. Svaka je pozvana pronaći konkretne smjernice koje, korak po korak, vode prema salezijanskoj svetosti, putem na kojemu su ostavile trag naše blaženice, službenice Božje, sestre koje možda neće nikada biti službeno proglašene blaženima, ali one to već jesu.
