Dragi makovci, dugo se nismo čuli, ali misleći na vas, pripremila sam razne anegdote koje nas prate na našem otoku Madagaskaru. Međutim, i ovdje vrijeme brzo proleti, a ponekad mi i problemi s internetom onemogućuju javljanje. Zgoda koju ću vam ispričati kod nas je vrlo čest slučaj, pa neka vam bude i poticaj za molitvu, osobito u ovome misijskom mjesecu.
MUKE “NEĆAKINJE”
Riječ je o jednoj mojoj “nećakinji”, ime joj je Mialy. Tako sam ju odmila nazvala jer je njezina mama bila moja učenica i tijekom školovanja. Osim poučavanja pratila sam ju i pomagala savjetima te smo se vrlo zbližile. Udala se za jednog dobroga mladića, urara. Rodile su im se 3 prekrasne djevojčice, jedna drugoj do uha. Nažalost, kako se u životu stvari mogu naglo okrenuti, tako se dogodilo i s njihovim ocem. Počeo je piti. Išao bi svaki dan na tržnice po okolnim selima, popravljao bi satove, ali bi na kraju dana sve zarađeno potrošio na piće, vraćajući se doma pijan, bez novca. Svaki dan u kući je bilo svađe; mama Narindra bi se ljutila i vikala na njega, a on bi nastavio svakoga dana po starom. Jednoga dana galama je dosegla vrhunac. Jadna Narindra nije znala više što mu reći i zaprijetila mu je rastavom. Nakon što se vikanje stišalo, začuli su se očevi jecaji. Mala Mialy mu se približila, potapšala ga po ramenu i rekla: “Dada moa de dada ihiany”, što bi bilo u prijevodu: “Tata, ti si ipak moj tata!” Tada je Gui, tako se otac zove, odlučio da nikad više neće piti. Zasada još uvijek drži dano obećanje.
ZADOVOLJSTVO “PUNICE”
To mi je ponosan pričao kada sam mu donijela svoj sat na popravak. Na kraju mi ništa nije htio naplatiti. Rekao je, sretan i zadovoljan: “Mojoj ‘punici’ zabadava!” (Tako me je prozvao jer sam se brinula za njegovu suprugu.) I dobro je popravio sat; još uvijek točno pokazuje vrijeme.
S. Marica Jelić, Madagaskar (Izvor: Mak – Mali koncil)
