Apostolska
pobudnica nosi nadnevak 19. ožujka, kada se u Crkvi slavi svetkovina svetoga
Josipa. U pobudnici su sabrani rezultati dviju sinoda o obitelji koje je
proglasio papa Franjo 2014. i 2015. U dokumentu se donosi obilje citata
završnih izvještaja (relatio) dviju sinoda, kao i dokumenata o učenja predčasnikâ
pape Franje kao i brojnih kateheza o obitelji samog pape Franje. Međutim Papa
se, kao i u nekim drugim dokumentima učiteljstva, koristi također doprinosima
raznih biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta (Kenija, Australija,
Argentina…) i citatima poznatih ličnosti kao što su Martin Luther King ili
Erich Fromm. Vrlo opsežna i duboka apostolska pobudnica podijeljena je na devet poglavlja i
ima više od tri stotine brojeva. Na početku dokumenta se ističe kako su interventi
sinodskih otaca predstavljali “dragocjeni poliedar” koji treba
čuvati. U tome smislu Papa piše da se “ne trebaju sve doktrinarne, moralne
ili pastoralne rasprave rješavati interventima Učiteljstva”. Dakle, za
neka pitanja “u svakoj zemlji ili kraju mogu se tražiti rješenja koja su
više inkulturirana, pozornija na tradicije i mjesne izazove. Naime, kulture su
međusobno veoma različite i svake opće načelo […] treba biti inkulturirano,
ako se želi da bude poštivano i primjenjivano”, piše Papa. To načelo inkulturacije
je uistinu važno i u načinu na koji se pristupa i shvaća probleme koji ne smije
biti “globaliziran”. No povrh svega Papa odmah i jasno kaže da treba
izaći iz besplodnog suprotstavljanja između tjeskobne želje za promjenom i
čiste i jednostavne primjene apstraktnih normi. “Rasprave koje nalazimo u
sredstvima društvene komunikacije i tiskovinama pa čak i među crkvenim
služiteljima kreću se od neobuzdane želje da se sve mijenja bez dovoljnog
razmišljanja ili temelja, do stava koji teži riješiti sve primjenjujući opće
norme ili izvlačeći pretjerane zaključke iz nekih teoloških razmišljanja”,
piše Papa. U svojem razmišljanju Papa polazi od Svetog pisma a zatim se kroz tu prizmu u
drugome poglavlju promatra sadašnje prilike obitelji, progovara o brojnim
izazovima, od migracija do ideološkog nijekanja spolne razlike (“rodna
teorija”); od kulture prolaznog do protunatalističkog mentaliteta i
utjecaja biotehnologija na polju rađanja; od nemogućnosti ljudi da imaju
vlastiti dom i da nađu posao do pornografije i zlostavljanja maloljetnika; od
pozornosti prema osobama s teškoćama u razvoju do poštivanja starijih osoba; od
pravnog rastakanja obitelji do nasilja prema ženama. Treće je poglavlje
posvećeno nekim bitnim elementima crkvenog učenja o braku i obitelji a u
četvrtom se govori o bračnoj ljubavi koju se predstavlja polazeći od
Hvalospjeva ljubavi svetoga Pavla. Peto poglavlje je usredotočeno na plodnosti
i generativnosti ljubavi i u njemu se govori na duboki duhovan i psihološki
način o prihvaćanju novoga života, trudnoći, očinskoj i majčinskoj ljubavi, ali
i posvajanju djece te prihvaćanju doprinosa obitelji promicanju “kulturi
susreta”. U šestome poglavlju Papa govori o nekim pastoralnim pristupima u
radu s obiteljima u cilju izgrađivanja čvrstih i plodnih obitelji prema Božjem
naumu na temelju zaključnih izvještaja dviju sinoda i katehezâ pape Franje i
Ivana Pavla II. U istom se poglavlju govori i o pripravi za brak i praćenju
napuštenih, rastavljenih ili razvedenih osoba te se ističe važnost nedavne reforme
postupaka za priznavanje slučajeva ništavosti braka. Sedmo je poglavlje
posvećeno odgoju djece: njihovu etičkom odgoju i izobrazbi, vrijednosti kazne
kao poticaja, strpljivom realizmu, spolnom odgoju, prenošenju vjere i općenito
obiteljskom životu kao odgojnoj sredini. Pretposljednje, osmo poglavlje,
predstavlja poziv na milosrđe i pastoralno razlučivanje u situacijama koje ne
odgovaraju potpuno onome što Gospodin predlaže. U svezi razlučivanja
“neredovitih” situacija Papa primjećuje da treba „izbjegavati sudove
koji ne vode računa o složenosti različitih situacija”. Posljednje
poglavlje je posvećeno bračnoj i obiteljskoj duhovnosti, a pobudnica se
zaključuje molitvom Svetoj obitelji. (Izvor: IKA)
